Pješaštvo je najstariji rod vojske. Iako su u dalekoj prošlosti ratnici stupali u sukobe isključivo pješice, vrlo se teško može govoriti o nekom obliku pješaštva tada, budući da to podrazumijeva i odgovarajuću vojnu organizaciju, koja je u to vrijeme bila ipak više spontana, vođena instinktom kolektivnog samoodržanja. Pješaštvo postaje rod vojske nakon pojave oružanih snaga kao jednog od temeljnih instrumenata države za ostvarenje njezinih vitalnih interesa.
O pješaštvu nekad i danas upravo je izašla studija dr. sc. Marinka Ogoreca u izdanju zagrebačke Alfe, “Pješaštvo: povijesni razvoj i perspektive”. Autor, koji se bavi znanstvenoistraživačkim radom iz područja obrambenih i sigurnosnih znanosti u Institutu za istraživanje i razvoj obrambenih sustava MORH-a, navodi kako je u pojedinim drevnim državama cjelokupnu vojsku činilo samo pješaštvo, ali s upoznavanjem uloge, mogućnosti i vrijednosti konja pješaštvo je dobilo “kon kurenciju” u drugom borbenom rodu konjaništvu.
Od tada, piše, pa gotovo do sredine prošlog sto ljeća, traje dinamično razdoblje borbenog “suparništva” (ali i sa vezništva) tih dvaju temeljnih, a dugo vremena i jedinih borbe nih rodova kopnene vojske. Studija je podijeljena na se dam poglavlja. U poglav lju o razdoblju prevlasti pješaštva Ogorec piše o vojnoj strukturi prede tatističkog razdoblja te o pješaštvu primordi jalnih država, antič kog civilizacijskog sustava MORH-a, navodi kako je u pojedinim drevnim državama cjelokupnu vojsku činilo samo pješaštvo, ali s upoznavanjem uloge, mogućnosti i vrijednosti konja pješaštvo je dobilo “kon kurenciju” u drugom borbenom rodu konjaništvu.
