Kao što je jedan stari kolekcionar davno napisao: „Posjedovati sablju ili mač koji je pripadao nekoj od značajnijih ličnosti prošlosti velika je rijetkost, tako da se ni veći muzeji ne mogu pohvaliti znatnijim brojem takvih primjeraka.
Tokom godina izravno porijeklo pojedinog primjerka obično se zaboravljalo, a usmena predaja i nije baš uvijek vjerodostojna. Viđenije ličnosti dobivale su za zasluge ponekad na poklon po koji primjerak hladnog oružja. Na sječivu takvog komada bilo je gotovo uvijek ugravirano uz nekoliko prigodnih riječi i ime onoga kome se poklanja. Oružje koje je pripadalo nekoj značajnijoj ličnosti svakako je vrjednije od običnog. To naravno znaju i trgovci starinama, te ponekad pokušavaju graviranjem imena nekog vojskovođe ili generala na sječivu oružja višestruko povećati njegovu vrijednost.“
Zbog toga je iznimno bitno obratiti pozornost i na one najsitnije, naizgled nebitne detalje, koji nas nedvojbeno mogu dovesti do prave istine o pojedinome primjerku. Upravo to proučavanje i jest najljepši dio kolekcionarstva i predstavlja pravi izazov za svakoga ljubitelja starina.
U ovome konkretnom slučaju riječ je o sablji koja je nedvojbeno pripadala grofu Ivanu Salis-Seewisu, a dodijelili su mu je hrvatski dočasnici 79. pješačke pukovnije kao oproštajni dar pri njegovu unapređenju u čin general-bojnika i prelaska na novu dužnost zapovjednika 71. pješačke brigade u Rijeci 1. svibnja 1912. godine. Ova slavna pukovnija nosila je ime grofa Jelačića, a većina njezinih vojnika i dočasnika bili su Hrvati, te stoga i ne čudi što je tekst darovnice na sablji ispisan hrvatskim jezikom koji je i sam grof Salis-Seewis tečno govorio jer je rođen u Karlovcu.
Otac mu je bio švicarski plemić „hauptman“ Gaudenz graf Salis-Seewis, a majka Wilhelmina potječe iz stare hrvatske plemićke obitelji Wranyzany-Dobrinović.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 4. svibnja 2019.
