Nakon strahovita požara koji je poharao Moskvu, francuski car Napoleon i njegova Velika armija nisu imali gdje prezimiti i s prvim danima ruske zime morali su napustiti grad. Uskoro se povlačenje u snijegom zametenoj ruskoj ravnici, na studeni koja je sve jače stezala, pretvorilo u bezglavi bijeg u kojem je svatko pokušavao spasiti svoj život. Nekad blistave pukovnije moćne Napoleonove Velike armije kako piše Tolstoj u „Ratu i miru“ „... jednoliko su kopnjele u matematički pravilnoj progresiji“.
Ovi bijedni ostaci, trpeći ledenu studen, glad i ubojite juriše Kozaka stigli su do rijeke Berezine, desnog pritoka Dnjepra, pokraj sela Studzianke. Nakon što je varkom odvukao ruske snage bočno od sela, Napoleon je dao izgraditi dva provizorna drvena mosta preko poluzaleđene rijeke. Prijelaz je počeo 26. studenoga 1812., kada je nakon discipliniranih i naoružanih postrojbi na mostove nagrnula nekontrolirana ljudska bujica tražeći spas na zapadu. Uskoro su stigle i ruske armije pa se prijelaz nastavio pod neprekidnim udarima ruskog topništva. Sam Napoleon rukovodio je obranom predvodeći posljednje pouzdane jedinice, među kojima su bili i hrvatski vojnici iz 1. i 3. hrvatske provizorne pukovnije.
Dok se njegova vojska naočigled raspadala, junaštvo hrvatskih krajiških četa još je bilo vidljivo. U jednom trenutku prišao im je i sam Napoleon izjavivši: „Svojim sam se očima uvjerio o vašoj hrabrosti i vjernosti. Vi ste sebi stekli neumrlu slavu i čast da vas brojim među svoje prve čete. Za ovu vašu hrabrost obećavam vam sve ispuniti što ćete od mene pravednog tražiti, kad se povratimo domu“. Hrvatski su vojnici do posljednjeg trenutka branili odstupnicu, a onda su i oni krenuli prema drugoj obali. Uz velike gubitke Napoleon je ipak kod Berezine spasio najvredniji dio svoje vojske, uglavnom školovani časnički kadar koji će postati jezgra njegove nove armije. Ujutro 29. studenoga dao je zapaliti mostove i tako ostatke svoje armije prepustio na milost i nemilost Rusima.
