O atmosferi linča svjedoče i batine koje je doktor Aleksijević, Crnogorac, dobio samo zato što je izišao iz konvoja ne bi li ranjenicima donio vodu ili cigarete. Iako su po putu neki podlegli teškim ranama, naravno da su u tim uvjetima prevoženi zajedno sa živima do konačnog odredišta, Sremske Mitrovice. U Mitrovici ranjenici prolaze nove avanture, zlostavljanja pa i nadrealne scene poput one gdje se doktor Aleksijević, misleći da se Antolića vodi na strijeljanje, potukao s prvim stražarom koji je iskazao humanost. Na kraju je već rezigniranost bila na toj razini da je u jednom od brojnih posjeta „interesenata“, Antolić na pitanje jednog mladog rezerviste “da li je bio na utakmici Dinamo – Zvezda i istukao ga”, mrtav-hladan odgovorio da ih je previše u životu istukao da bi ih sve popamtio. Nakon brojnih sličnih prijetećih posjeta, 70-ak ranjenika napokon je krenulo put slobode, ka Dvoru kod Bijeljine, no i to je putovanje prožeto prijetnjama klanjem, kamenovanjima i zlostavljanjem. Ipak, njih dvojica, kao i Josip Abel, domogli su se slobode, dok o sudbini ostalih HOS-ovaca iz bolnice možemo samo nagađati koliko je bila bolna prije same egzekucije.
FOTO: Proboj HOS-a, snimljeno saniranje vojnog policajca Mate Prce. Goran Đurić – Thompson, prvi na fotografiji, snimljen s leđa, nosio je na leđima otkočenu „pumpericu“. Kako je sjeo na tvrdu zemlju, puška je opalila i pogodila suputnika u debelo meso, stražnjicu. Zbog blizine pogotka i učinka sačmarice, krv je tekla nezaustavljivo. Skupina je potrošila sve zavoje iz saniteta, ali nije dovoljno uspjela zaustaviti obilno krvarenje
Na Ovčari su smaknuti: Ivan Krajinović – Ićo, Željko Herceg – Đero, Tihomir Tomašić – Tihica, Rudolf Vuković – Senzen, Dragan Granić, Vid Ivanić, Ohran Merić, Pavao Spudić, Tomislav Lesić – Dok, Jean-Michel Nicolier, Duško Smek – Bosanac i Jadranko Anić – Antić, s time da posmrtni ostaci posljednje trojice još nisu pronađeni. U noći 16. na 17. studenoga, „pokretni“ HOS-ovci su krenuli u proboj: „Okupila se poprilična ekipa, nas 37. Dio vojne policije, nešto civila i mi. Igor Široki, Zvone Ćurković, Žac Špiljar, Petar Gelo, Velja Kvesić, Paša, Goran Đurić i ja, to je ostalo na ‘nogama’ od HOS-a, sposobno za put. Naravno, ako se tako može reći za skupinu gdje su svi bili ranjeni, a zapovjednik Zvone je bio napunjen gelerima kao fazan poslije lova. Ipak smo krenuli, znali smo što nas čeka, ako ovima padnemo u ruke“, prisjeća se Markuš. Put je trajao satima i satima, katkad su nijanse ovisile da sve ne završi kao proboj suboraca iz Bogdanovaca. „Noć, odjekuje pucnjava na sve četiri strane, na izlasku nekoliko ‘prstena’ neprijateljskih vojnika, oklopa i hrpe prokletih mina. U koloni po jedan prelazimo betonski most, načičkan minama i ulazimo u šumarak. Ni danas mi nije jasno kako smo to prošli, a da nitko nije zapucao jer smo na tom mostu bili idealna meta, praktično udaljeni 30 metara… Prešli smo potom Vuku i to nekim malim gumenim čamcem, jedan po jedan. Noć je bila oblačna, idealna za šuljanje, za proboj, za život… Vjetar je lagano puhao i njihao kukuruz, stvarajući poseban zvuk. Taj povjetarac nas je zapravo spasio, jer je bio dovoljan da prikrije naše kretanje.
Dugo smo, dugo hodali jer smo morali obilaziti sva sela: Bogdanovce, Marince, Cerić… Sjećam se velikih lomači, koje su četnici kod sela palili, što je pomagalo da ih zaobiđemo… U jednom trenutku, Široki i ja smo od tolikog umora naprosto zaspali, no spasio nas je Rambo – Mataija koji se sam vratio i natjerao nas da nastavimo hodati“. Put do slobode nije prošao bez velike opasnosti. Nesretnim slučajem Goran Đurić opalio je „pumpericom“, iz neposredne blizine ranio vojnog policajca, a istodobno alarmirao neprijatelja da ima neželjeno društvo u susjedstvu. Manja skupina koju je poveo domaći vodič, Jakov Crnomarić, krenula je prema Nuštru spašavati ranjenika. „Taj Jakov bio je nevjerojatan čovjek. Već nas je dotad spasio uklonivši potezne mine, a dok smo razmišljali što napraviti, on je skinuo uniformu, zataknuo pištolj i rekao: ‘Ja ću ga nositi po čistini’. Ja sam, iako i sam prilično ranjen, rekao svojima da idemo i mi. Paša ga je nosio na leđima, Doktor i Slavuj su ga gurali nekim biciklom“, prisjeća se Ćurković.
FOTO: Rođendan Željka Špiljara – Žaca. Za poklon je dobio mašnom zamotanu praznu bocu pića, jedino što su čestitari pronašli. Na slici su: Stjepan Antolić (teško ranjen, logor), Violeta Zagrecki – Antolić (logor) i Josip Abel (teško ranjen, konvoj). Rudolf Vuković – Senzen (ubijen na Ovčari) drži „pumpericu“ i predaje „poklon“, a Željko Špiljar (umro nakon rata) s plavom jaknom i beretkom drži automat, tri bombe i neeksplodiranu granatu
Ubrzo, nakon manje od pola kilometra, na raskrižju kod Henrikovaca i Cerića ih je na zemlju satima prikovala pucnjava snajpera: „Ma oni su se ustvari igrali s nama, svjesni koliko smo jadni. To je trajalo pet-šest sati, valjda dok im je bilo zanimljivo. Pa smo čekali još sat-dva, Široki me u suzama molio da krenemo, makar nas pobili. U jednom trenu sam pomislio: ‘Ma Bože, ako je došao red, onda nas sad uzmi, ali ovako nećemo gutati prašinu’. Dignem se i potrčim koliko sam mogao onako ranjen. Stanem i hodam dalje lagano. Ljudi idu, svi su se dečki digli i idu. Mi smo cijeli kilometar i pol hodali da nitko nije pucao. Kretali smo se između špagica, po minskom polju, mi smo jednostavno hodali. Nitko ne puca. Kojim čudom, zašto? Ni dan-danas nam nije jasno! Ušli smo tako u Nuštar, ja sam otišao na previjanje, a Viktorin Jurić – Paša, Široki, Mataija i još nekoliko njih opet se vraćaju po istoj onoj čistini po ranjenika. Opet su ih transporterom tražili, ali izvukli su ga i napokon je toj agoniji došao kraj“. Veća grupa držala se početnog cilja, slijedeći žice dalekovoda i tako je nakon duge hodnje napokon došla u Vinkovce. Time konačno završava cjelodnevna kalvarija HOS-ovaca i ostalih koji su pošli u proboj 17. studenoga 1991. godine. Naknadno je ipak poginuo još jedan HOS-ovac, Dragan Peša – Šiljo. On je krenuo u skupini sa Samoborcem, drugi dan, tek nakon konačnog kraja! Bila je to vrlo teška odluka za Samoborca koji se nije htio predati i koji je do posljednjeg trena forsirao ideju da se sruše mostovi oko Vuke i da se brani sam centar i bolnica.
Nikicu Burića-Samoborca svi opisuju kao “samostalnu postrojbu“
Mnogi iz Vukovara ostali su u dobrom sjećanju HOS-ovaca, no jedan čovjek ima poseban status. Nikicu Burića – Samoborca svi koji ga pamte iz Vukovara opisuju ga kao „samostalnu postrojbu“. Prijeratni fakin iz Samobora, prošao je višemjesečnu tajnu obuku na Žumberku. Kada je došao u Vukovar, eliminirao je veći broj neprijateljskih vojnika takvom lakoćom da su ga pitali: „Što si ti došao iz Legije?“, na što je odgovorio: „Ne, ja sam došao iz Samobora“, i nadimak je ostao. HOS-ovce je impresionirao sveprisutnošću i akcijama koje je provodio, bilo da su bile borbene ili izvlačenje ranjenika s mjesta pod neprijateljskom vatrom. Tijekom borbi postao je dozapovjednik Sajmišta, ali svoj je autoritet provodio zapovijedanjem isključivo na terenu, u borbi. Za vrijeme opsade, neumorno je natjeravao borce na ustrajnost i oprez. Tijekom jedne od najvećih borbi Samoborac, Ćurković i Ivan Anđelić – Doktor sami su odbili napad velike kombinirane postrojbe, zapravo čuvajući povlačenje ranjenim i opkoljenim suborcima. Nakon borbe u kojoj je neprijatelj motorolom čak tražio podršku avijacije, Ćurković je poželio pojesti konzervu paštete, no Samoborac mu nije dao: „Odi Zvone, jebala te pašteta, buju nam pobegli!“, čime mu je spasio život jer je koju sekundu poslije granata pogodila direktno u prostor privremene blagovaonice. Nije davao mira ni jednom branitelju, danas mu oni preživjeli zahvaljuju na „dosađivanju“ kojima im je spašavao živote. Mlađi HOS-ovci posebno ga pamte zbog naklonosti i odnosa, pa makar se pažnja manifestirala u obliku poklanjanja čokoladice za svakoga onesposobljenoga neprijateljskog vojnika. Osobno je zapovjedio da HOS-ovci koji se bore na Sajmištu moraju krenuti u proboj: „Klinci, vi morate izaći i morate ostati živi!“.
Što reči? Sretna je zemlja koja rađa ovakve sinove....Vječna vam hvala....