Dana 13. studenoga 2017. ministri vanjskih poslova i obrane 23 država-članica Europske unije (bez Malte, Irske, Portugala, Danske i Britanije) potpisali su plan o ustanovljavanju „Permanentno strukturirane suradnje“ (Permanent Structured Cooperation– PESCO) u području obrambene politike kao okvir za čvršću suradnju i izgradnju europskih vojnih kapaciteta. Ne bez razloga, niz europskih lidera predvođenih visokom povjerenicom za vanjsku i sigurnosnu politiku Federicom Mogherini taj je čin označilo povijesnim. Načelo „više Europe“ u području obrane je realizirano. Time je završeno 65 godina dugo razdoblje neuspjelih pokušaja EU-a u pogledu stvaranja jedinstvenih obrambenih kapaciteta, ostvarenja narativa „Europe koja štiti“. Davne 1950. francuski premijer René Pleven podnio je plan za europsku obrambenu integraciju uključujući stvaranje europske vojske i imenovanje europskog ministra obrane.
Svih šest država tadašnje Europske zajednice za ugljen i čelik potpisalo je Sporazum o ustanovljavanju Europske obrambene zajednice (Treaty establishing the European Defence Community), koji konačno nisu ratificirale Velika Britanija i Francuska čime je za naredna desetljeća dokinuta ideja o stvaranju europske vojske. No redefinirani sigurnosni i poli- tički kontekst omogućio je, barem inicijalno, postizanje povijesnog sporazuma.
Globalni svjetski nered, financijska kriza, terorizam koji je nakon nekoliko desetljeća opetovano na sceni u europskim metropolama, bliskoistočni kaos i njegove posljedice prvenstveno migrantski valovi pri čemu svaki naredni može izazvati još veću destabilizaciju te interdržavne i intersocijetalne sukobe, neizgrađene i fragilne države u europskom susjedstvu EU-a, destabilizacija u europskom istočnom okruženju uvjetovana akcijama Ruske Federacije u Gruziji i Ukrajini te nova ruska međunarodna uloga, institucionalna i upravljačka kriza EU-a te nepostojanje jedinstvenoga strateškog određenja, refokusiranje američkih strateških interesa i odmak od Europe kao središta, američki zahtjevi za financiranjem NATO-a u predviđenom standardu od dva posto bruto društvenog proizvoda do 2020., samo su neki od važnijih čimbenika i procesa koji su pitanja sigurnosti posljednjih godina postavili u središte političkog i javnog diskursa EU-a.
U odgovoru na izazove europski akteri ponudili su različite odgovore i rješenja. Jedan od njih bio je kontinuirani poziv čelnika Europske komisije Jeana-Claudea Junckera da je „vrijeme da Europska unija stvori vlastitu vojsku“. Taj je poziv, potpomognut političkim i „policy“ argumentiranim analizama njegovih savjetnika predvođenih Michelom Barnierom, posebnim savjetnikom za europske sigurnosne i obrambene politike, konačno i realiziran.
Vojnici znaju i mogu silom nametnuti svoju volju ali u pravnim drzavama su pod nadzorom politicke administracije. Ta nadzorna tjela moraju biti odlucna, imati hrabrosti pustiti vojsci uciniti sta je potrebno. Na pocetku prije upotrebe sile vojsci je potrebno dati krajnji rezultat zadatka i ne se naknadno uplitati i sabotirati vlastite vojne snage. Na zalost u proces kontrole vojske su precesto upleteni politicari bez srca, odlucnosti za proljevanje ljudske krvi za privodenje vojne situacije kraju pa ostavljaju poslove nedovrsenima i zla situacija se nikada ne rjesi. Ti isti politicari koji nemaju hrabrosti proliti malo vise krvi i izlijeciti bolestinu nemaju postovanja za krv vojnika koji su poginuli i ranjeni a koje su oni poslali u rat. Kuharice, mlade smusene glavice, petokolonasi ne bi smjeli imati pristup uplitati se i vrsiti pritisak na vojsku koji je u procesu zadace koju smo im dali. Danasnja Europa je zatrovana politicarima bez ideje sta ciniti ali su uvijek spremni uplitati se i samotirati. Povijest je puna primavera uskopljenih koji su prouzrocili nebrojene vece nevine zrtve poslije.