Razmatranje suvremenih međunarodnih odnosa na europskom prostoru teško je moguće bez uključivanja Rusije kao jednoga od značajnih međunarodnih čimbenika. Zapravo, kroz cijelu europsku povijest, na većinu društvenih procesa uloga je Rusije manje ili više izražena, ali gotovo uvijek nezaobilazna, uzevši u obzir njezinu veličinu, brojnost stanovništva, gospodarski potencijal i prirodne resurse. Naravno, njezina uloga u međunarodnim odnosima oscilirala je u skladu s odnosima na njezinom unutarnjem planu (u prvom redu), što je u velikoj mjeri usmjeravalo i njezino vanjskopolitičko ponašanje. U tom smislu, nakon raspada Sovjetskoga Saveza Rusija je prolazila kroz jedno od najtežih razdoblja u svojoj povijesti, u čemu bez sumnje veliki udio ima njezin tadašnji predsjednik Jeljcin koji je doduše na vlast došao otvoreno se suprotstavljajući pučističkim snagama i žestoko braneći demokratske sadnice koje je posadio Gorbačov u sutonu Sovjetskoga Saveza, što je bilo prepoznato od širokih masa ruskih građana i na odgovarajući način valorizirano na predsjedničkim izborima. Međutim, kada je Jeljcin preuzeo vlast, mnoge grane demokratskih sadnica brutalno su odrezane, a on se i doslovno pretvorio u „cara Borisa“ (kako su ga sve češće počeli nazivati i prikazivati u javnosti njegovi neprijatelji, ali i laskavci kojima se sve više okruživao), dok je zemlja tonula u vrlo teško gospodarsko, financijsko i socijalno stanje zbog neuspješnih gospodarskih reformi, izbijanja rata u Čečeniji, nenadziranoga rasta kriminala i korupcije te općega raspada dotadašnjega sustava vrijednosti.

Ovi radnici i umirovljenici dobit će 75 eura veće mirovine: ‘Pravda koja kasni 20 godina’