Republika Makedonija svoju je neovisnost stekla kao ishod raspisanoga referenduma o neovisnosti makedonske države održanoga 8 rujna 1991., a nakon dogovora Adžić-Gligorov o privremenom povlačenju vojno-tehničke opreme JNA. Tadašnji predsjednik Gligorov odigrao je ključnu ulogu u mirnom osamostaljenju Makedonije od Jugoslavije. Na taj referendum nisu izašli građani Albanci jer nisu uvaženi njihovi politički zahtjevi za potpunom ravnopravnosti s makedonskim većinskim narodom. Nakon referenduma u studenom 1991. izglasan je novi ustav koji Albance ostavlja u kategoriji nacionalnih manjina, rame uz rame s puno malobrojnijim Turcima, Romima i Vlasima. Zanimljivo je da se Srbi i Bošnjaci u tom ustavu ne spominju ni kao nacionalna manjina. Ipak, većina je građana novu državu dočekala s puno nade i optimizma o boljoj budućnosti Makedonije i brzom priključenju u NATO i EU. Međutim, nova je država osim gospodarskih imala i velike političke probleme. Grčka se snažno suprotstavila novoj državi koja bi se zvala Makedonija zbog sjeverne grčke provincije istoga imena. Također, grčki je strah bio velik i zbog oduzetih nekretnina autohtonih Makedonaca koji su u građanskom ratu u Grčkoj protjerani sa svojih ognjišta u SSSR te im je oduzeta i sva imovina. Tako je EU 1992. u poznatoj “Lisabonskoj deklaraciji” donio odluku o novonastaloj državi da ukoliko želi biti priznata ne smije nositi ime “Makedonija” u svom nazivu. Makedonija je postala članica UN-a pod privremenim akronimom Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija - BJRM koji je i danas na snazi. Pod pokroviteljstvom SAD-a pronađen je kompromis i u New Yorku je 9. listopada 1995. potpisana “Privremena spogodba” po kojoj se Grčka obvezuje ne blokirati učlanjivanje Makedonije u međunarodne institucije. Očito, Grčka taj dogovor ne poštiva jer je u travnju 2008. blokirala prijem Makedonije u NATO sve dok se ne riješi ovaj problem.

Hrvoje Prpić: Bitcoin je nešto sto danas kupujete djeci i ostavite da stoji dok ne odu u mirovinu