Nakon gubitka svojih posjeda u sjevernoj Italiji, Austrija je 1866. proglasila Pulu svojom glavnom ratnom lukom. Zahvaljujući toj činjenici Pula se strelovitom brzinom iz malog gradića na punti istarskog poluotoka pretvorila u moderan i napredan grad, postajući jednim od najspominjanijih mjesta diljem Monarhije. Napredak se najbolje očitovao u porastu broja stanovništva koje je pristizalo iz svih krajeva Carstva stvarajući životopisan konglomerat narodnosti, običaja i jezika. Prema popisu iz 1850. Pula je brojila tek 1104 stanovnika, da bi već 1910. na popisu bilo 58.140 stanovnika. Svoje izdizanje iz pepela Pula ima zahvaliti Dancu, admiralu Hansu Birchu Dahlerupu, na čiji je poticaj postala glavnom ratnom lukom Monarhije. Polaganje temeljca za izgradnju moćnog Arsenala, 9. prosinca 1856., značilo je ujedno i pretvaranje simpatične provincijske sredine u kozmopolitsku. Bio je to proces kojim je carska mornarica gradu trajno utisnula novi identitet. Priljevom novog stanovništva nametnule su se nove potrebe koje su svoje zadovoljenje pronašle u otvaranju novih mjesta zabave: kazališta, hotela, restauracija, kavana, javnih kupališta, parkova, kasina i ostalih objekata koji su gradu udahnuli profinjeni austrijski štih. Hrvatski putopisac Franjo Horvat Kiš donosi sljedeću vedutu austrijske Pule uoči Prvoga svjetskog rata: "Za koji čas hoda eto mene na glavnome trgu. Trg je pun i prepun šarena svijeta, koji stoji kao ukopan i sluša muziku kapele ratne mornarice. Elegantne dame objesile se o mišicu svojih jakih polovina, a u bijelo su odjevene i dame i njihove naglašene polovine. Svijet je oduševljen, tapše muzici, a na ulazima ulica što vode na taj trg, skupio se radnički svijet. Žene donijele u naručju dječicu sitnu, da i ona iz daleka prisluškuju bubnju i trubljama. I taj “mali svijet” donio je amo i brige svoje i o njima se za stanke razgovara."
SLIKA: Talijanski zračni brod Citta di Jesi srušen je pri svom prvom borbenom letu 5. kolovoza 1915. kod svjetionika Porer. Zračni je brod bio opskrbljen sa 20 bombi od 25 kg i 10 zapaljivih bombi od 5 kg.
Ugodne zvukove mornaričkih orkestara uskoro je zasjenio sve bliži strojevi korak Velikog rata. Bečki je Korrespondenz Bureau 29. srpnja 1914. odaslao vijest o prvom sukobu koju su prenijele tiskovine diljem Monarhije: "Danas u 1.30 po noći Srbi baciše u zrak most između Zemuna i Beograda. Naša infanterija i artiljerija s dunavskim monitorima otvorila je na to vatru proti srbskim pozicijama. Srbi, poslije kratkoj boja su se povukli. Naši gubitci su sasvim neznatni."
Beznačajan sukob koji je označio početak do tada neviđenih stradanja u europskoj povijesti. Najavu djelomične mobilizacije znali su prepoznati kao dobru poslovnu priliku pulski trgovci i pekari u čijim su radnjama u ponedjeljak 27. srpnja 1914., odmah po proglašenju mobilizacije, kupce dočekale nove cijene živežnih namirnica. Povećanje cijene kruha na 50 helera po kilogramu dalo je narodu povoda za demonstracije u kojima su stradali brojni izlozi i oprema pulskih trgovina i pekara. Demonstracije uperene protiv neopravdanog povećanja cijena živežnih namirnica iskoristila je iredentistički nastrojena talijanska omladina pričinivši veću štetu na Narodnom domu. Njihov je bijes prouzročio štetu i na stanu i knjižari prvaka Stranke prava u Istri, pulskog odvjetnika i predsjednika Gospodarske komore u Puli, Matka Laginje. Na događanja je promptno reagiralo Kotarsko poglavarstvo, koje je u suradnji s Ratnim lučkim zapovjedništvom izdalo zapovijed prema kojoj su pekare, mesnice, trgovine prehrambenih proizvoda i skladišta brašna, pod prijetnjom oduzimanja obrta, bile prisiljene vratiti stare cijene namirnica. U cilju zaštite i kontrole pred pekarama su postavljene vojne straže. Uskoro je uslijedio i proglas o maksimalnim cijenama živežnih namirnica za grad Pulu.
Već sljedećeg tjedna objavljen je carski Manifest narodima Monarhije kojim su službeno objavljeni razlozi ulaska u rat sa Srbijom. Tiskovine su prenosile izvanredne zakone prema kojima je sazvana opća mobilizacija, a politička je vlast prema njima prešla na višeg vojnog zapovjednika. Uveden je moratorij na novčana davanja prema kojem su se, između ostalog, ograničile isplate gotovine u bankama na 200 kruna. Ukinut je Zakon o nedjeljnom počinku koji je određenim obrtima branio rad nedjeljom, dok je na snagu stupio zakon od 26. prosinca 1912., prema kojem su obitelji mobiliziranih osoba ostvarivale pravo na novčanu naknadu koja je bila isplaćivana dva puta mjesečno, i to 1. i 16. u mjesecu.
Puljani su uskoro postali svjesni da blagodati koje im je donio razvoj grada ima svoju cijenu. Funkcioniranje grada bilo je osmišljeno na principu velike vojne utvrde s Arsenalom smještenim u samom srcu dobro branjene luke, ovjenčane prstenom obalnih i kopnenih utvrda u kojima je boravilo 15.000 vojnika. Mornarica je u to vrijeme bila gotovo udvostručena i brojila je više od 33.000 ljudi. Građanstvo, stari vojni garnizon i novo mobilizirani vojnici činili su Pulu gradom u kojemu je boravilo ukupno 100.000 stanovnika. Identificiranje grada s mornaricom tih je dana doživjelo svoje potpuno ispunjenje. Ratno lučko zapovjedništvo Pule javnim je oglasom, 10. kolovoza 1914., pozvalo stanovništvo grada da se što prije opskrbi hranom i gorivom za razdoblje od tri mjeseca, koliko se tada vjerovalo da će rat potrajati. Dobrovoljnom napuštanju grada nije bilo zapreka, premda su pozvani da ostanu oni stanovnici koji su radili za opće dobro. Pri tome se mislilo na osoblje zaposleno u javnim službama zavoda za rasvjetu i vodovod, vatrogasce, bolničko osoblje, ljekarnike, osoblje pogrebnih poduzeća, tvornica leda, mlinova, kupališta, prijevoznici, dušobrižnici, inženjeri, strojari, trgovci, krčmari, mesari, pekari; zanatlije: kovači, limari, mehaničari, zidari, stolari, kolari, bačvari, sedlari, remenari, postolari, krojači, tiskari, brijači; odnosno svi oni koji su trebali osigurati nesmetano funkcioniranje grada. Napuštanje grada bilo je zabranjeno onim civilnim osobama koje su bile zaposlene u vojnim zavodima. Svi navedeni morali su u roku od tri dana ishoditi posebnu iskaznicu za boravak u gradu, a u slučaju potrebe trebalo im je osigurati hranu. Ostali stanovnici Pule obaviješteni su da će morati napustiti grad kada za to bude izdan nalog. Onima slabijeg imovinskog stanja osiguran je besplatan prijevoz do mjesta u kojemu su se kanili naseliti. Za provedbu odredbe bilo je oformljeno posebno povjerenstvo koje je obilazilo domove i provjeravalo provedbu naloga.
