Austrougarska (do 1867. austrijska) ratna mornarica bila je jedna od novijih na svjetskoj pomorskoj «pozornici», iako je dinastija Habsburga vladala na Jadranu još od 1379., kad je grof od Duina postao njihov vazal, a 1382. je slijedio i Trst. Kako je Austrija bila kontinentalna sila, mornarica se nije razvijala slijedećih 400 godina, iako je car Karlo VI. sagradio prvi pomorski arsenal u Kraljevici, a njegova kćer Marija Terezija i unuk Josip II. planirali osnovati prekomorske trgovačke kompanije. Njihove težnje uvijek je blokirala Venecija, sredozemna pomorska sila, stoga je Austrija imala samo manje brodove za nadzor relativno kratke obale. Prva mogućnost stvaranja ratne flote ukazala se tek 1797., kad je Austrija u zamjenu za današnju Belgiju dobila od Napoleona Veneciju i njene posjede na istočnoj obali Jadrana, kao i pomorski arsenal u Veneciji. Taj «poklonjeni konj» ipak nije imao «zube», jer su francuski vojnici odvukli ili uništili veći dio tvariva u arsenalu i oštetili brodove na popravku i u pričuvi. Tako je austrijsko-mletačka mornarica do 1805., kad se habsburško carstvo u skladu s odredbama mira u Bratislavi moralo povući s Jadrana (a mirom u Schönbrunnu 1809. izgubilo i Trst i Hrvatsko primorje) raspolagala samo s par fregata i topovnjača na jedra. Kad je Austrija 1814. ponovno osvojila Veneciju, Istru i Dalmaciju, „naslijedila“ je i ostatke francusko-mletačkog brodovlja, koje je zatim služilo na Jadranu, ali i u prekomorskim misijama. Mala austrijska eskadra je primjerice 1840. djelovala pred sirijskom obalom zajedno s drugim pomorskim silama protiv pobunjenog egipatskog potkralja u tipičnoj „peace-making" operaciji svog doba. Carska mornarica se organizacijski odvojila od vojske 1824., ali je flota uvijek predstavljala "strano tijelo" u okviru oružanih snaga, jer su časnici prvotno potjecali iz mletačke mornarice, a posade iz Venecije, Hrvatske, Dalmacije i Istre. Nakon što je 1848. u Mlecima izbio i ustanak protiv Austrije, ugušen tek 1849., prestaje mletački utjecaj u mornarici. Zapovjednik flote postao je danski (!) admiral Hans Birch von Dahlerup, koji je proveo niz reformi: talijanski zapovjedni jezik zamijenjen je njemačkim, imena brodova su germanizirana, a bilo je sve više časnika iz sjevernih njemačkih i nordijskih zemalja. Glavno pomorsko uporište prebačeno je iz Venecije u Pulu, gdje je 1856. položen temeljni kamen novog Pomorskog arsenala.

Jedan čovjek apsolutni je pobjednik izbora