Savezničke snage koje su se istodobno trebale iskrcati na tri ciljna područja - Casablanca, Oran i Alžir - bile su organizirane u tri amfibijske borbene grupe: Zapadnu, Središnju i Istočnu. Zapadna (Casablanca) i Središnja (Oran) borbena grupa bile su sastavljene isključivo od američkih postrojbi, a Istočna od mješovitih britansko-američkih snaga.
Dana 8. studenoga 1942. na području Casablance iskrcale su se postrojbe Zapadne borbene grupe pod zapovjedništvom generala Georgea S. Pattona, dok je za samo iskrcavanje bio zadužen kontraadmiral Henry Kent Hewitt. Radilo se o konvoju s oko stotinu bojnih i transportnih brodova koji su prevozili oko 35 000 pripadnika 2. oklopne divizije te 3. i 9. pješačke divizije. Dva dana nakon iskrcavanja ujutro 10. studenoga Pattonove postrojbe imale su cijelo područje pod svojom kontrolom. Istodobno, postrojbe Središnje borbene grupe pod zapovjedništvom general - bojnika Lloyda Fredenhalla iskrcale su se na području Orana. Za pomorski transport 18 500 pripadnika američke 1. oklopne i 1. pješačke divizije, od Velike Britanije do sjevernoafričke obale, bio je zadužen britanski komodor Thomas Troubridge. Samo 24 sata nakon iskrcavanja američkih postrojbi na tom području, višijske snage predale su se saveznicima.
Istočnu borbenu grupu, koja se trebala iskrcati na širem području grada Alžira, predvodio je britanski general-pukovnik Kenneth Andreson, a sastojala se od američke 34. pješačke divizije, dvije brigade britanske 78. pjšačke divizije te dvije britanske komandoske postrojbe. Pretpostavljajući da će Francuzi bolje prihvatiti "okupaciju" od američke nego od britanske strane, Andreson je kao svoje udarne postrojbe na kopno poslao 34. pješačku diviziju general-bojnika Charlesa W. Rydera. Pokazalo se da je bio u pravu; general Alphone Juin i njegove postrojbe predale su se još istoga dana. Do kraja operacije Saveznici su izgubili oko 1 200 vojnika (480 poginulih i 720 ranjenih), no rezultat je bio više nego zadovoljavajući: osim što su uzeli Alžir i Markoko, savezničkim se snagama pridružila i francuska Afrička armija.
Nepunih tjedan dana kasnije započela je i saveznička Tuniska kampanja, koja je potrajala sve do svibnja 1943. te završila predajom više od 270 000 pripadnika njemačke i talijanske vojske, odnosno konačnim izbacivanjem sila Osovine iz Afrike.
No, prije toga, dogodit će se i prvi američki "bliski susret" s njemačkim snagama, i to tek sredinom veljače 1943. u bitki kod prijevoja Kasserine. O toj bitki pisat ćemo sutra.
Spomenuta bitka, osim što je rezultirala američkim debaklom i pokazala velike slabosti američkih kopnenih snaga, bila je važna zbog činjenice da je prisilila generala Eisenhowera na radikalne promjene u američkoj zapovjednoj strukturi, koje će imati dugoročne pozitivne posljedice za daljnje američko ratovanje u Sjevernoj Africi i Europi.
