Sukob na globalnoj razini koji je danas poznat kao Prvi svjetski rat, a u vrijeme izbijanja nazivan jednostavno Velikim ratom, trebao je ujedno biti i posljednji veliki sukob. Trebao je to biti „rat svih ratova“ koji će stvari napokon postaviti na svoje mjesto i donijeti trajni mir na Zemlji. Jer mira (osobito u Europi) već stoljećima nije bilo: neprestano su s jedne na drugu stranu kontinenta marširale silne vojske, nove su se sile trudile izboriti za mjesto pod suncem, a stare (kojima je odgovarao status quo) nastojale su ih u tome spriječiti. Sklapani su dogovori i savezi, a onda opet razvrgavani kad bi koja usijana glava poželjela nemoguće ustupke od dojučerašnjih saveznika. I zapravo je teško reći koje su ofenzive bile snažnije, one diplomatske pod palicama krunjenih glava ili one vojne, kada bi dirigirani sabljama generala zagrmjeli topovi.
A onda je, na ionako pretrpanom europskom nebu, naglo zasjala zvijezda jedne nove sile: bila je to Pruska, kraljevina koja se (prema riječima samoga Napoleona) „izlegla iz topovske kugle“.
Nastavak teksta pročitajte u novom broju VP magazina!
