U posljednje dvije-tri ratne godine na nebu iznad Hrvatske ukrštavali su se putovi velikih formacija savezničkog zrakoplovstva. Preko naše zemlje prelijetale su američke i britanske bombarderske eskadrile na svom putu do ciljeva u Austriji i južnoj Njemačkoj. U pravilu, Amerikanci su letjeli danju, a Britanci noću.
Bio je to put prepun opasnosti i neizvjesnosti. Mnogi se s njega nisu vraćali, a zrakoplovi koji su u tim akcijama bili samo oštećeni nastojali su na svaki način domoći se svojih baza u Italiji. Zrakoplovci su znali da na tom mukotrpnom povratku moraju poduzeti ili rizično prelijetanje Jadrana ili se spustiti u Jugoslaviji. Pogibelj u beskrajnom morskom plavetnilu mnoge je upućivala na ovo drugo rješenje. Svoje oštećene „leteće tvrđave“ dovodili su iznad Hrvatske, tragajući po karti za onim područjima preko kojih su bile ispisane spasonosne riječi „Partisan teritory“. Tada bi se pokušavali spustiti na kakvu poljanu ili bi, još češće, napuštali oštećeni zrakoplov padobranima.
Na prostoru bivše Jugoslavije, a napose u Hrvatskoj, gotovo nema kraja u kojem za vrijeme rata nisu zabilježeni ovakvi slučajevi. Stotine savezničkih zrakoplova prisilno se spustilo, a većina njih ubrzo se opet vratila u svoje baze u Italiji. Ove neznance što su poput priviđenja silazili s neba u izrešetanim trupovima Liberatora ili njišući se pod kupolama padobrana, narod je prihvaćao kao istinske prijatelje i saveznike. Nevidljiva mreža partizanskih veza preuzimala ih je pod svoje okrilje i otpremala u sigurna zakloništa.

Jedan čovjek apsolutni je pobjednik izbora