U svakodnevnom životu, svejedno tematizira li se Domovinski rat, političke promjene ili pak nešto sasvim treće, nerijetko sam imao prilike čuti osvrte kako sjeverni dio Republike Hrvatske nije doživio rat, odnosno ratna stradanja. Takva promišljanja smatram netočnima iz barem tri razloga. Naime, veliki broj poginulih u redovima hrvatskih postrojbi rodom je upravo s tih područja. Tako ćemo spomen na pogibije „sjevernjaka“ naći na područjima od Livna i Dubrovnika pa sve do istoka, na bojišnicama Slavonije, u Vukovaru ili na području Bosanske Posavine. Nadalje, osim kao pripadnici dragovoljačkih ili profesionalnih postrojbi (HOS, ZNG), na sjeveru Hrvatske ustrojene su postrojbe koje su po zadaći odlazile braniti svoju državu tamo gdje je trebalo.

Uz svima znanu 7. gardijsku brigadu „Pume“, pripadnici MUP-a i specijalne policije „Barun“ i „Rode“, te pripadnici pričuvnih postrojbi (103. brigade - Krapina, 104. brigade - Varaždin, 117. brigade - Koprivnica, itd.) ratovali su za slobodu stotinama kilometara udaljeni od svojih domova. Konačno, nije uopće točno da sjeverni dio Hrvatske fizički nije doživio ratno razaranje, naprotiv. Iako kratkotrajan, rat za zauzimanje vojarni u Varaždinu i okolici bio je iznimno napet i krvav. Još važnije, impuls kojega je pobjedom i prisvojenim oružjem ta ratna pobjeda dala uspješnoj obrani napadnute Hrvatske, jednostavno nije mjerljiv. Stoga, prije nego što se „ad hoc“ donose zaključci o ulozi sjevenog dijela Hrvatske u Domovinskom ratu, trebalo bi baratati barem osnovnim podacima o ljudskim žrtvama, broju branitelja i količinama, odnosno značaju zaplijenjenog oružja iz vojarni JNA.

Ne propustite od četvrtka, 5.2. u prodaji novi broj magazina Vojna povijest na svim kioscima za samo 19,99 kuna.

Porezna uprava građanima poslala važnu obavijest