Naslovnica

Što znamo o ukrajinskoj krizi?

Nove vlasti pokušavaju zaobići problem neefikasne vojske i policije na način da su krenuli s formiranjem jedinica Nacionalne garde čiji bi broj trebao iznositi oko 18 tisuća pripadnika-dobrovoljaca. Međutim te jedinice treba formirati, obučiti, opremiti da bi mogli preuzeti veću ulogu u obrani zemlje.
10. veljače 2015. u 06:58 18 komentara 3917 prikaza
Ukrajinska kriza
Foto: REUTERS/Valentyn Ogirenko

Pred našim očima odvija se najveći ratni sukob na tlu Europe koji bitno utječe na strukturu našeg kontinenta. Važnost procesa pokrenutih ukrajinskim ratom ne može se podcijeniti. Sama činjenica da su suprotstavljene dvije države gdje Ukrajina ima 46, a Rusija 145 milijuna stanovnika govori o tome. Rusija je k tome nuklearna sila i druga najjača vojna sila na svijetu. Pitanje Ukrajine je ključno geostrateško pitanje kuda će ići euroazijski prostor.

Kako je započelo? Ukrajina se željela priključiti europskim integracijama. Dapače, sadašnji ugovor o suradnji s Europskom Unijom sastavila je svrgnuta Janukovičeva vlada. Početkom studenog 2013. događa se preokret u ukrajinskoj vanjskoj politici. Predsjednik Janukovič odustaje od potpisivanja sporazuma i počinju poznati prosvjedi na Maidanu protiv njega. U nekoj vrsti prevrata, ruši se Janukovič krajem veljače 2014. i započinje ruska intervencija u Ukrajini.

Novi ukrajinski predsjednik Petro Porošenko je oligarh. Vlasnik je tvornica čokolade, banke i televizijske postaje. Orijentiran je bio pro-ukrajinski i prozapadno ali to ga nije priječilo da surađuje sa svrgnutim predsjednikom Janukovičem. U razdoblju prosvjeda protiv Janukoviča bio je od početka na prosvjedničkoj strani. U izboru svojih najbližih suradnika Porošenko se oslanja na ukrajinske oligarhe, pa je tako šef predsjedničkog osoblja (utjecajno mjesto u ukrajinskoj politici) postao Boris Lozhkin, medijski magnat koji je stekao bogatstvo izdajući časopise i medijske projekte na ruskom jeziku. Općenito, čitav oligarhijski sloj nastao je 90.-tih godina 20. stoljeća tijekom privatizacijskog procesa za koje su hrvatske makinacije bile mačji kašalj, pri tome nemajući gotovo nikakve ideološke obrasce jer su isti surađivali i s prozapadnim i proruskim vladama Ukrajine. I dolazimo do svojevrsnog apsurda, kako će ukrajinski oligarsi čije je zaleđe povezano s mutnim poslovima i odnosima uvesti Ukrajinu u europske integracije gdje bi, načelno, trebala vladati pravna država? Odgovoriti se na ovaj apsurd može na dva načina. Prvi odgovor je da oligarsi nakon što su skupili, marksistički rečeno, prvobitnu akumulaciju kapitala, žele sada ustabiliti poredak i putem državnih organa prisile i pravnog poretka zadržati svoj položaj. Drugi odgovor se nalazi u položaju ruskih oligarha. Ruski oligarsi koji su stekli moć i bogatstvo pod Jelcinom, doživjeli su radikalno smanjivanje svoje moći pod Putinom koji je u maniri ruskih careva uspostavio autokratsku vlast u Rusiji. Ruski oligarsi morali su prihvatiti podređenu ulogu ili su mogli biti izvrnuti gubitku imutka pa i slobode kao u slučaju Hodorkovskog. Očito da se takva sudbina ne sviđa ukrajinskim oligarsima. Ukrajinski oligarsi kao npr. guverner Oblasti Dnjepropetrovska Ihor Kolomoyski (inače Židov) u početku rata dao je iz „vlastitih“ sredstava novac da se može kupiti gorivo za ukrajinske snage reda. Najbogatiji Ukrajinac Rinat Akhmetov, vlasnik rudnika, termoelektrana, željezara, itd. smještenih uglavnom na ratnom istoku-Donbasu, nakon početnog oklijevanja dao je podršku ukrajinskoj stvari i imao je ključnu ulogu u ukrajinskom preuzimanju Mariupolja, grada na obali Azova. Čisto da se vidi utjecaj Akhmetova, u tom gradu posjeduje dva poduzeća s 25 tisuća djelatnika. Radnici su uoči ukrajinskog preuzimanja 13. lipnja 2014. organizirali patrole po gradu i tako su ograničili utjecaj proruskih separatista.

Hrvatski čitatelj postavlja pitanje kako je to moguće da ukrajinski organi reda nisu mogli i još ne mogu uspostaviti red na istoku Ukrajine? Da bi se došlo do odgovora na ovo pitanje treba izvršiti inverziju i postaviti pitanje: Koji su to ukrajinski organi reda mogli uspostaviti red na istoku Ukrajine?

Policija zasigurno ne. U čitavoj Ukrajini, a osobito je to slučaj na istoku gdje je i središte proruskog utjecaja, te vlasti bivšeg predsjednika Janukoviča, policija je bila impregnirana kadrovima koji su bili protivni ukrajinskoj nezavisnosti. Osim toga, ta je policija slabo plaćena i poprilično korumpirana. Dapače, u slučaju tragičnog događaja u Odessi od 2. svibnja kada je u neredima poginulo preko 40 sudionika demonstracija, vrhovi lokalne policije su aktivno sudjelovali u pobuni. Zbog toga policija i nije pružala otpor, nego je samo fingirala neslaganje s okupacijom državnih zgrada sa strane proruskih separatista. Prema izjavi ministra unutarnjih poslova Avakova, preko 30% djelatnika policije je bilo aktivno na separatističkoj strani. Nove ukrajinske vlasti, ipak su uspjele u slučaju Kharkiva uspostaviti ukrajinsku vlast na početku pobune u travnju. Možda je tome pridonijela činjenica da je tu akciju osobno vodio ministar Avakov koji je i sam rodom iz tog grada. Međutim u Donetskoj i Luhanskoj oblasti taj proces nije se zaustavio na početku i pobuna je hvatala sve dublje korijene.

Što je s ukrajinskom vojskom? Predviđeni proračun ministarstva obrane iznosio je za 2014. godinu 1,6 milijarde dolara, dok je, usporedbe radi, ruski vojni proračun iznosio negdje oko 75 milijardi dolara. Prije pada Janukoviča, vojska nije primila plaće za zadnja tri mjeseca, a čitavo vrijeme bila je kadrovski i materijalno devastirana. Prema procjenama novih vlasti u trenutku rušenja Janukoviča od nominalnih 135 tisuća vojnika, borbeno ih je bilo spremno samo 6 tisuća. Vojska nije imala osnovne alate za ratovanje kao što je gorivo, hrana i zaštitna odjeća. Prva donacija američke vlade bila je u vidu 300 tisuća vojničkih obroka. Što reći o održavanju borbene opreme u takvim okolnostima, iluzorno je govoriti. Osim toga, dio zapovjednog kadra je kalkulirao i nije pokazivao inicijativu, i tek kad je izabran novi predsjednik došlo je do značajnije aktivacije vojnih zapovjedništava. Kada tome pridodamo da je i dio časničkog kadra bio proruski orijentiran, jasna nam je nemoć ukrajinske vojske. U prilog ovome govori činjenica da je samo ¼ ukrajinskih časnika stacioniranih na Krimu odabrala ukrajinsku stranu nakon ruskog zauzeća poluotoka.

Obavještajna služba -SBU, upravo je pod Janukovičem bila glavna poluga proruske vlasti. Da bi se popravilo stanje u tajnim službama, prema nekim indikacijama, američka vlada je poslala čitave timove koji pomažu u reorganizaciji službi. Jedan detalj dovoljno opisuje to stanje. Kada je početkom travnja ukrajinska vlast započela „antiterorističku akciju (ATO)“ na istoku zemlje morali su izbjegavati elektronsku komunikaciju i vratili su se „starinskoj“ metodi fizičke dostave zapovjedi i instrukcija.

Nove vlasti pokušavaju zaobići problem neefikasne vojske i policije na način da su krenuli s formiranjem jedinica Nacionalne garde čiji bi broj trebao iznositi oko 18 tisuća pripadnika-dobrovoljaca. Međutim te jedinice treba formirati, obučiti, opremiti da bi mogli preuzeti veću ulogu u obrani zemlje. Nacionalna garda već sada ima onu ulogu koje su imale naše gardijske jedinice na početku Domovinskog rata, tj. predstavljaju udarnu snagu u borbi protiv proruskih separatista.

Što je cilj i uloga Rusije i Zapada u ukrajinskoj krizi?

Odmah na početku, a to je kasnije priznao i sam Putin, ruske specijalne snage su preuzele kontrolu ukrajinskog poluotoka Krima, te organizirale referendum i aneksiju poluotoka. Međutim to Putinu nije bilo dovoljno. Uzimanje Krima, a ostavljanje nezavisne Ukrajine na miru nije njegova opcija, dapače, značio bi njegov poraz. Ruski predsjednik javno je više puta rekao da je slom Sovjetskog Saveza bio najveća geopolitička katastrofa za ruski narod. O Ukrajini se govori kao slučajnoj državi, a njeno područje pripada „bližem susjedstvu“, terminu koji označava teritorij na koje Rusija (imperijalno) polaže neprikosnovena prava. Volja ukrajinskog naroda po toj teoriji nije ni bitna budući da su oni „slavenska braća“, gdje je u tom „bratskom“ odnosu Ukrajina definitivno „mlađi“ brat pod tutorstvom „starijeg“ ruskog brata. Taj stav dijeli i ogromna većina ruskog stanovništva. Nakon stabiliziranja stanja u Rusiji, Putin je krenuo putem obnove integracije onog prostora što je nekad predstavljao Sovjetski Savez. U tom pogledu zadržao je kontrolu granica u nekim azijskim državnim tvorbama nastalim nakon raspada SSSR-a, u krvi je slomio otpor Čečena, u Pridnjestrovlju (proruski dio Moldove) i dalje je zadržao ruske „mirovne“ snage od 1500 pripadnika. Prozapadno orijentirane vlasti kao u slučaju Gruzije oštro je slamao uključujući i izravnu vojnu intervenciju 2008. godine. Kao pandan Europskoj Uniji pokrenuo je osnivanje Euroazijske Unije koja je u prvom trenutku trebala obuhvaćati Bjelorusiju, Rusiju i Kazahstan. Sama činjenica da Ukrajina pruža oružani otpor ruskoj intervenciji, ljulja temelje tek osnovane Euroazijske Unije. Bjeloruski autokrat Aleksandar Lukašanko, inače najvjerniji ruski saveznik, osjetivši se ugroženim od ruske prekosusjedne intervencije, 27. prosinca 2014, imenovao je Alyaksandra Kosinetsa za šefa predsjedničke administracije, čovjeka poznatog po proturuskim stajalištima, a u siječnju je 2015. dao nalog da bjeloruske škole postanu utrakvističke (dvojezične) u kojima će se predmeti Povijest i Zemljopis učiti na bjeloruskom jeziku i time je napustio 20-godišnju praksu izbacivanja bjeloruskog na račun ruskog jezika. Treći član unije Kazahstan, napadno u izjavama podržava teritorijalnu cjelovitost Ukrajine. Uspješne Euroazije nema bez Ukrajine, te je slamanje nezavisnosti Ukrajine ključna točka formiranje te nove integracije. Ukrajinski ulazak u europske integracije i moguća uspješna ukrajinska priča bila bi putokaz svima onima unutar ruske interesne sfere da postoji alternativa ruskoj dominaciji.

Iako su zapadne vlasti (osobito SAD) podržavale, pa i pomagale svrgavanja Janukoviča u veljači 2014. godine, nespremne su dočekale ruske reakcije. U prvom redu, nitko nije očekivao tako brzu i otvorenu aneksiju Krima. Nakon toga, krivo su procijenili da ruske snage mogu u roku od tri dana izvršiti agresiju i okupaciju jugoistoka Ukrajine. Dapače, procjene su bile da je to sasvim izvjesna opcija. Međutim, Putin je postupio drukčije. Krenuo je u proces neizravne intervencije u Ukrajini potičući separatistički pokret, uz istovremeni ekonomski pritisak (pitanje plina). Prijetnja zapadnim sankcijama je vjerojatno utjecala na tu promjenu politike jer prema dostupnim podatcima, ruski trenutni cilj je federalizacija Ukrajine, gdje bi moguće buduće federalne jedinice na istoku zemlje mogle blokirati prozapadni put Ukrajine i u svakom podesnom trenutku destabilizirati zemlju. Izbor mogućih reakcija Zapada na ukrajinsku krizu bile su u bitnome ograničene činjenicom da niti jedan relevantni faktor nije uključivao vojnu intervenciju, niti vojnu pomoć Ukrajini. Najveći doseg pomoći je dostava ne-smrtonosne opreme (hrana, šatori, zaštitna odjela, komunikacijska oprema) ukrajinskim snagama sigurnosti. Drugi ograničavajući faktor je nejedinstvo unutar Europske Unije oko mogućeg opsega sankcija Rusiji. Međutim, Zapad je preko raznih financijskih institucija osigurao preko 30 milijardi dolara pomoći Ukrajini za sljedeće tri godine. Također, konstantni sukob odvlači zapadni kapital iz Rusije što uzrokuje usporavanje ruskog gospodarskog rasta i pad vrijednosti rublje. Posljedica krize je i u tome da su članice NATO-a odustale od daljnjeg smanjenja udjela vojnih proračuna unutar BDP-a, a baltičke i skandinavske zemlje su povećale ili planiraju povećati vojne proračune. Članice NATO-a su ponovo dobile „zajedničkog neprijatelja“.

Koje su posljedice ukrajinske krize?

Prvo, proruska pobuna nije uzela tako široki zahvat kao što su se ruski planeri nadali. Ona jest uhvatila korijen na području Donetske i Luhanske oblasti koje zajedno imaju blizu 7 milijuna stanovnika i čine preko 15% stanovništva Ukrajine. Ali ako to usporedimo sa ostalim središtima rusofonskog stanovništva, onda ta pobuna ipak ima ograničeni zemljopisni raster. Pobuna se nije proširila niti na Dnjepropetrovsku, Mikolajevsku, Khersonsku, Kharhivsku i Odesku oblast čije područje uspješno kontroliraju ukrajinske snage sigurnosti. Nije došlo do spajanja s odcjepljenim područjem Pridnjestrovlja. Ovdje treba napomenuti da ukrajinske snage kontroliraju i dijelove Donetske i Luhanske oblasti, tako da separatisti kontroliraju područje gdje maksimalno živi 3,5 milijuna stanovnika.

Drugo, ukrajinske snage su napravile veliki vojni uspjeh kada su 13. lipnja preuzeli kontrolu nad Mariupoljom, gradom u Donetskoj oblasti s oko pola milijuna stanovnika i tako su se vratile na Azovsko more. Globalno rečeno, Rusija nije uspjela izbaciti Ukrajinu s Crnog Mora. Ukrajinski vojni uspjesi su se nastavili 5. srpnja 2014. osvajanjem Slavjanska, Kramatorska i ostalih dijelova Donetska. Pokazalo se da bi i tako slabo opremljena ukrajinska vojska mogla poraziti proruske snage na istoku Zemlje, stoga je ruska reakcija bila očekivana. Krajem kolovoza, ruska je vojska direktno intervenirala, odblokirala je Donetsk i Luhansk, a na samom jugu prešla je granicu i zauzela je Novoazovsk i približila se Mauripolju. U takvoj situaciji, a bez vojne pomoći Zapada, Porošenko mora sklopiti primirje u Minsku 5. rujna. Porošenko je priznao da je u zadnjih deset dana kolovoza Ukrajina izgubila preko 50% borbene tehnike. Prilično su jasni odnosi snaga, Ukrajina može vojno svladati separatiste, ali se ne može adekvatno nositi s ruskom vojskom. S druge strane, jasno je da ruska strana nije očekivala ovakav vojni otpor Ukrajinaca. Da bi stvorili preduvjete većem ruskom uplitanju u ukrajinski rat, proruski separatisti govore o novoj mobilizaciji na svojim teritorijama gdje bi trebali stvoriti vojsku od 100 tisuća pripadnika. Na separatističkom području teoretski živi najviše 3,5 milijuna stanovnika, od kojih dobar dio ne podržava separatiste. Broj stanovnika na separatističkom teritoriju realno je bitno manji jer je s područja Donbasa otišlo preko milijun izbjeglica u Rusiju, Bjelorusiju i druge dijelove Ukrajine. Zbog toga analitičari smatraju da bi ovakvo povećanje separatističkih snaga moglo u stvarnosti značiti dodatno dovlačenje ruskih „dobrovoljaca“ na područje Ukrajine. Što se tiče ukrajinske strane, trenutno se vrši četvrti val mobilizacije od 50 tisuća vojnika, te bi na taj način ukrajinska vojska trebala dostići 250 tisuća pripadnika.

Treće, kao posljedica rata završit će se proces nacionalne integracije ukrajinske nacije, pri čemu će jedan dio rusofonskih Ukrajinaca na istoku zemlje prihvatiti rusku nacionalnu orijentaciju. Međutim neće biti više „bratskih“ nacija iz vremena Sovjetskog Saveza.

Četvto, ruska vladajuća elita u kojoj postoji višestoljetni kontinuitet imperijalne svijesti, teško će prihvatiti stvarno nezavisnu Ukrajinu. Promjena stava moguća je jedino uz velike (vojne) poraze ruske strane. U slučaju daljnjeg uspješnog otpora Ukrajinaca, Rusija će privremeno i barem formalno prihvatiti Ukrajinu, ali dugoročno i strateški teško je u to vjerovati.

I gdje je tu Hrvatska?

U prvom redu Hrvatska mora štititi svoje nacionalne interese. Hrvatskoj eliti ali i javnosti mora biti jasno da smo dio Zapada. Međutim sretna je okolnost da smo malena zemlja koja se baš i neće previše pitati oko ukrajinske krize. Hrvatska, s jedne strane, treba štititi načelo zaštite slabije strane (Ukrajine) i pružiti tome podršku jer time štitimo sebe, ali s druge strane ne treba iskakati velikim pričama i politikama i od Rusa stvarati neprijatelje. Ili kako je rekao Vladko Maček na početku Drugog svjetskog rata govoreći kakvu poziciju treba imati ondašnja Kraljevina Jugoslavija: „Dok se veliki tuku, mali moraju pod stol“. Kako znamo, nisu ga poslušali i započeo je Drugi svjetski rat na jugoslavenskim prostorima.

Hrvatska javnost, može se općenito reći, da je nezainteresirana za rat u Ukrajini. Misli se da je to neko daleko događanje koje ne utječe na nas. Međutim, rat utječe i na nas. Prvo, predsjednik Obama gotovo je, neizravno, potvrdio činjenicu da je pad cijena nafte povezan sa slabljenjem ruske pozicije koja ovisi o cijeni nafte i plina. Manja cijena energenata izravno utječe na ruski državni proračun koji dobiva 50% prihoda od njih. Rusija je već ove godine prisiljena da najveći dio proračunskih stavki smanji za 10% (osim vojnog proračuna). Podsjetimo se, predsjednik Reagan provodio je sličnu „energetsku politiku“ obaranja cijena 80-tih godina 20. stoljeća što je definitivno doprinijelo, među inim, slomu komunističkog bloka. Drugo, zemlje članice NATO, a mi smo dio te organizacije, morale su redefinirati politiku prema Rusiji, stvoriti snage za brzo djelovanje u istočnim članicama koje će brojati više od 30.000 pripadnika. Treće, pitanje tečaja švicarskog franka, top tema hrvatske javnosti dijelom je povezana s ukrajinskim ratom i Rusijom. Ruski oligarsi, bojeći se za svoje bogatstvo, a podsjećam da je iz Rusije 2014. izvučeno gotovo 200 milijardi dolara, kupovali su i još kupuju ogromne količine švicarskih franaka kao sigurno utočište za svoj kapital, što podiže vrijednost franka. Četvrto, SAD prati unutarnju politiku u zemljama članicama NATO, i veoma je podozriva prema proruskim stajalištima. Postavlja se pitanje, ima li kandidatura Kolinde Grabar-Kitarović kao i njen izbor veze s tim?

Elipso

  • Avatar Jaguar_Paw
    Jaguar_Paw:

    Novinar koji je napisao ovaj tekst uopće nije upoznat u potpunosti sa stanjem u ukrajini, niti zna sve činjenice. Ovdje se radi o prijevodu i kopiranju teksta iz drugih izvora, nešto slično kao prilikom izvještaja o "hrabrim sirijskim pobunjenicima" pripadnicima ISIS-a danas.

  • damir.agicic.5:

    Ipak ima dosta razlika s nama i to u bitnome. Nije to bila "neka vrsta prevrata" u kojemu je srušen Janukovič, već klasičan državni udar. A mi smo bili napadnuti nakon legalnih izbora u cijeloj državi. To je krupna razlika. ... prikaži još! Posve se slažem sa komentarom jaguarove šape jer i sam vidim mnoge propuste u tekstu. Treba to ipak prepustiti njima, ali možemo primijetiti da su oni de facto žrtvovani za interese zapada. Možemo se praviti blesavi da to ne primjećujemo, ali ipak nismo blesavi da to ne vidimo!

  • Resničan:

    Loš i manjkav članak jer donosi tekst gledan iz provladinog kuta a koji nije istovjetan stanju na terenu.Kompleksan sukob Rusa i NATO članica na čelu sa SAD-om,geostrateško nadmudrivanje koje će nažalost Ukrajinski narod jako skupo koštati

Message