Fenomen stranih dragovoljaca koji su se borili za slobodu Hrvatske i Bosne i Hercegovine u zadnjih nekoliko godina sve više zaokuplja pažnju javnosti, iako i dalje o tim vojnicima nema previše informacija. Takvo što i ne čudi jer je velik dio onih koji su se borili u redovima Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane poginuo, a većina ostalih vratila se u svoje domovine nesređene dokumentacije. Zahvaljujući osobnom trudu i razumijevanju urednika magazina Vojne povijesti, uspjeli smo javnosti predočiti nekoliko vrlo zanimljivih životnih priča stranih dragovoljaca koji su se, unatoč višestrukom ranjavanju i invalidnosti, uspjeli prilagoditi civilnom društvu i posložiti svoj život.
No činjenica je da brojni drugi strani dragovoljci nakon rata nisu uspjeli ostvariti tu prilagodbu, uglavnom stoga što su se morali nositi ne samo s invalidnošću ili s posttraumatskim stresom već i s odbijanjem društva koje nije shvaćalo zašto su se borili i nastradali u ratu koji nije bio njihov. Neki od njih utonuli su u takvim okolnostima u ovisnost o drogi ili alkoholu, neki su preminuli od posljedica ovisnosti. Englez Simon Hutt nosio se sa svim navedenim problemima, ali je uspio pronaći izlaz i nije dignuo ruku na sebe kao što mnogi od tih ljudi jesu. Priča Simona Hutta, baš kao i priče suboraca iz njegove borbene skupine, ne kazuje toliko o ratnim strahotama, koliko o tužnim sudbinama većine onih koji su se avanturistički uputili u nepoznatu zemlju, boreći se protiv velikosrpske agresije.
Nakon što se napokon suočio s tim da ga PTSP povlači na dno, Hutt je shvatio da umjesto gutanja propisanih tableta postoji čitav niz aktivnosti kojima može smirivati samoubilački nagon. Osim što slika, počeo je i puno pisati, a tako je i napisao knjigu sjećanja »Paint – A Boy Soldier’s Journey« ("Slika – Putovanje dječaka vojnika") gdje u uvodu slikovito opisuje borbu koju vodi boreći se protiv samoga sebe: »Početkom 2007. iznova sam imao velikih problema. Izgubio sam posao, ostao sam bez novca, počeo sam se iskaljivati na bližnjima. Obitelj me nije nikad takvog vidjela, a i ja sam prvi put vidio strah na njihovim licima. Posttraumatski stres je takav: iz najmanje pukotine u minuti nastane odronjavanje negativnih emocija, nakon čega nastupa mrak.« Hutt je rođen 1973. u gradiću Nuneaton (okrug Warwickshire), a već od ranog djetinjstva privlačio ga je vojni poziv. Navršivši 16 godina, nagovorio je roditelje da potpišu pismeni pristanak kako bi mogao pristupiti vojsci. U srpnju 1989. preselio se u obližnji Bramcote gdje je bio smješten u školski centar za obuku djece koja su željela postati vojnicima, »The Junior Leaders Regiment Royal Artillery«. Doduše, želio je pristupiti pješaštvu, ali je zbog dobrih rezultata na testovima pri novačenju usmjeren u obuku za topništvo. Iako je ušao u potpuno novi svijet, dobro se snašao. Postizao je vrijedne rezultate, već prve godine bio je najbolji u klasi u orijentacijskom trčanju.
Nastavak teksta i ostale zanimljivosti čitajte u novome izdanju VP magazina od ponedjeljka, 5. listopada na svim kioscima!
