Jedan od najčešćih stereotipa o vojnopovijesnim procesima 20. stoljeća jest onaj o Njemačkoj koja je navodno u razdoblju Trećeg Reicha bila gotovo kompletno obuzeta nacizmom i fanatično slijedila odluke svojeg vođe Adolfa Hitlera. Pobjednička strana, politička, publicistička, ali i historiografska elita, učinila je sve da taj stereotip zaživi i to na način da je katkad zanemarila i elementarne činjenice koje ipak mijenjaju nametnutu sliku.
Takav odnos namjerno je zanemario ili banalizirao dugogodišnji rad urotničkog tijela, proizašlog ponajprije iz vojne okoline. Autori pobjedničke strane priču o urotama izolirali su na period iz 1944. godine i neuspjelu epizodu atentata nad Hitlerom. Zahvaljujući aktivnostima uglavnom američkih analitičara, Clausa von Stauffenberga svjetska je javnost upamtila kao idealističkog heroja, a njegove suradnike kao skupinu ljudi koji su Hitlera htjeli eliminirati tek kada su shvatili da zemlja gubi rat što je definitivno nekorektan i netočan pristup urotničkoj problematici. Za cilj smaknuća Hitlera organizirano je više od 40 urota, od kojih se najmanje polovica može tretirati kao relevantne i ozbiljne akcije.
