Svoje sudjelovanje u Španjolskom građanskom ratu Tito je pretvorio u jedan od najvećih misterija svoje karijere. Čak i kada su mu se javljali ratni drugovi koji su govorili da su ga vidjeli u Španjolskoj, ostao je nepokolebljiv. Na margini njihovih pisama najčešće ih je demantirao komentarima da ih „nikad nije vidio“. S istom lakoćom ignorirao je i prešućivao i svjedočenje francuskog pisca i de Gaulleova ministra kulture, Andréa Malrauxa, koji je Titovom simpatizeru, američkom novinaru Siriusu Sulcbergeru, kategorički tvrdio da je „Tita vidio u Španjolskoj“.
Pravio se da ne čuje ni svoju ratnu suputnicu iz Španjolske, Šveđanku Gusti Stridsberg, koja je u svojim uspomenama prvo na njemačkom, a potom i na slovenskom jeziku, pisala da je Tita svibnja 1938. „sretala u Barceloni“. Tu veliku zagonetku Tito je do kraja života krio i od očiju javnosti i od svojih najbližih suradnika i od najintimnijih prijatelja. A dobro se pobrinuo da se ta tajna ne otkrije ni tridesetak godina poslije njegove smrti. Zato za odgonetanje zagonetke nisu bila dovoljna čak ni višedesetljetna istraživanja u beogradskim i moskovskim arhivima, ni uporne sistematske pretrage najpovjerljivije građe Titovog osobnog arhiva u Beogradu. Potpuno neočekivano, točka na taj Titov rebus stavljena je upravo ovih dana. I to tamo gdje sam se najmanje nadao, u Arhivu Slovenije u Ljubljani.
