U razvoju grčke ratne vještine 4. stoljeća pr. Kr. prisutan je stalni porast važnosti lakog pješaštva i konjice, koji se nazirao već od kraja prošlog stoljeća, dok je teško pješaštvo više zadobilo funkciju pripomoći i potpore. Aleksandar je bolje od svojega oca Filipa II. prilagodio nove postrojbe potrebama rata u ravničarskim područjima, suprotstavljajući prilagodljivo i smiono djelovanje lakog grčkog pješaštva čak i konjici i vozačima bojnih kola, udarajući konje i tjerajući konjanike da sjašu i bore se pješice ili onesposobljavajući napade bojnih kola. Strijelci i praćkaši, zajedno s lakim pješaštvom i njihovim kopljima, mogli su biti odlučujući čimbenik u bitkama. Aleksandrovi laki pješaci i strijelci pokazali su se autorima pobjede kod Gaugamele, gdje su uspjeli zaustaviti napad perzijskih bojnih kola. S novim razvojem ratne vještine, i u zapovjednim krugovima i na nižim razinama, pokazali su se potrebni ne samo mišićavi, hrabri i odani vojnici nego i pojedinci sigurni u određene tehnike, koji su dobro baratali oružjem; ustvari, vojnici vješti poput časnika i profesionalnih trupa.
U Aleksandrovo doba i nakon njega konjica i lako pješaštvo odlučivali su o ishodima ratova, no tijekom 3. stoljeća pr. Kr. sve su zaraćene strane posjedovale kvalitetnu konjicu, zbog čega su se međusobno počesto znale neutralizirati. Omjer konjice i teškog pješaštva u Aleksandrovo je vrijeme iznosio 1 : 2, ali već je u 3. stoljeću pr. Kr. omjer 1 : 8 uobičajen kada veći neprijatelj postaje rimska vojska – slaba u konjici, ali jaka u pješaštvu. Slavno razdoblje helenističke konjice trajalo je stoga kraće od jednog stoljeća te je usko povezano s razdobljem najvećeg udjela strijelaca, praćkaša i, općenito, lakog pješaštva.
Aleksandar je potencirao sva sredstva i važnost konjice, upotrebljavajući ju na sve moguće načine: u čelnom odredu (izviđanje, uznemiravanje, borba suprotstavljenih konjica); u pomoćnim akcijama i onima komplementarnog karaktera (koje su ponekad mogle biti odlučujuće), krilnim i leđnima iznenadnim akcijama pješačke postave; u frontalnim napadima s ciljem prodora u protivničke redove da bi ih se što više uznemirilo i dezorganiziralo.
Najnovija i Aleksandru najdraža upotreba konjice bila je ta da ona postaje odlučujuća sila u bitkama...
Nastavak teksta čitajte u novome izdanju Vojne povijesti od 5. ožujka na svim kioscima!
