Prisilom stvorena, Kraljevina Jugoslavija, u samo tjedan i pol Travanjskog rata 1941., tako se i raspala. Brojni su elementi iz raspada koji će, pola stoljeća poslije, uzrokovati i raspad nove, tzv. Titove Jugoslavije. A glavni su opća bezvoljnost, nezainteresiranost, sve do ogorčenja i otpora koji su Hrvati osjećali prema tako nazvanim državnim tvorevinama. Konstanta su i razočaranje, i ljutnja, i povrijeđenost Srba zbog takvog pristupa Hrvata „zajedničkoj državi“. „Nakrivo“ sastavljena i nesložna, svaka je od tih tvorevina trajala ograničeno vrijeme. Naoko jake, uvjerljivo nedemokratske i diktatorske, pucale su pak pred svakim jačim unutrašnjim ili vanjskim pritiskom.
Potkraj kolovoza 1939., kad nad Europom počinje lebdjeti strašni rat koji će ubrzo postati Drugi svjetski rat, u Kraljevini Jugoslaviji stvari idu nabolje. Pod pokroviteljstvom tada najmoćnijeg lika krune Karađorđevića, regentom, knezom Pavlom, srbijanski i hrvatski vodeći političari pronalaze rješenje za dvodesetljetni bunt Hrvata. Došlo je vrijeme kada je i moćnicima u Beogradu postalo jasno da država nikako ne funkcionira te da Hrvati trebaju dobiti ono što najviše žele autonomiju.
Stvorena je Banovina Hrvatska, moguća tek nakon dogovora i puhanja u isti politički rog Hrvata i Srba Prečana (SDSa). U dvorcu Draškovića u Božjakovini Dragiša Cvetković i Vladko Maček, predsjednik i potpredsjednik kraljevske Vlade, od Savske i Primorske Banovine (uključujući hrvatski većinske kotare u BiH te Dubrovnik, Šid, Ilok) stvaraju Banovinu Hrvatsku.
