Feldmaršal Bernard Montgomery jedan je od najvećih britanskih vojskovođa u 20. stoljeću, iskusni vojnik koji je uvelike pridonio pobjedi Saveznika u Drugom svjetskom ratu. No bio je to i prilično samouvjeren i častohlepan general koji se često sukobljavao s Amerikancima u strateškim i taktičkim pitanjima ratovanja u Europi. Znameniti britanski zapovjednik umro je u dubokoj starosti 24. ožujka 1976, poslije bogate karijere koja je završila dolaskom na čelo britanskog Imperijalnog glavnog stožera i u sam vrh NATO-a. Nakon što je završio vojnu akademiju Sandhurst, Montgomery se priključio britanskoj vojsci i sudjelovao u Prvom svjetskom ratu.
Ranjen je snajperom kod Méterena, nedaleko od belgijske granice. Nakon oporavka vratio se na bojišnicu te kao stožerni časnik sudjelovao je u bitci kod Arrasa i Passhendaelea, a rat je završio kao načelnik stožera 47. divizije. Poslije rata sudjelovao je u gušenju pobune u Irskoj i Palestini. Na početku Drugog svjetskog rata kao zapovjednik 3. divizije u sklopu Britanskog ekspedicijskog korpusa sudjelovao je u borbama u Francuskoj i Nizozemskoj. Nakon poraza Saveznika njegova 3. divizija uredno se povukla do Dunkerquea i preko La Manchea u Veliku Britaniju. No Montgomery je svoj najveći uspjeh postigao u afričkoj pustinji, gdje je postavljen zapovjednikom 8. vojske u kolovozu 1942. Ondje je kod El Alameina porazio njemačko-talijanske snage pod vodstvom dotada nepobjedivog feldmaršala Erwina Rommela.
Ta je pobjeda bila brižljivo pripremljena. Montgomery je potajno ojačao svoju 8. vojsku i, koristeći se otkrićem njemačke šifre, slomio udarnu moć svog slavnijeg protivnika. Bitka kod El Alameina bila je prekretnica u ratu u pustinji i dovest će do poraza Osovinskih snaga u Tunisu. Montgomery se zatim s 8. vojskom iskrcao na Siciliju, vodeći svojevrsnu utrku preko otoka s američkim generalom Georgeom Pattonom. Rivalstvo se nastavilo i nakon iskrcavanja u Italiju, ali tada su oba zapovjednika povučena zbog skore savezničke invazije na Normandiju.
Tijekom iskrcavanja popularni Monty zapovijedao je svim kopnenim snagama, a zatim je vodio 21. britansku vojnu skupinu u prodoru prema srcu Trećeg Reicha. Nasuprot Eisenhoweru, koji je zagovarao sigurnu ofenzivu širinom bojišta, Montgomery je bio za iznenadne udare u ključne točke njemačke obrane. To ga je dovodilo u stalni sukob s Amerikancima, koje je smatrao »ziheraškim« ratnim amaterima. No i njegov pristup pretrpio je snažan udarac propalim zračnim desantom na most preko Rajne kod Arnheima. Nakon rata dobio je najviše počasti: proglašen je vikontom od El Alameina i postao je zapovjednikom britanske vojske. Znameniti vojskovođa povukao se iz djelatne službe u dobi od 71 godine, a umro je u dubokoj starosti u ožujku 1976, poslije bogate karijere koja je završila dolaskom na čelo britanskog Imperijalnog glavnog stožera i u sam vrh NATO-a.
Svaka čast Montyu. No u cijeloj priči ima i mala "kvaka22". Naime, Monty je na Romela krenuo tek kada je dobio ogromnu pomoć od strane Amera ( tankove Sherman ). Do tog trenutka njegovi Grant i Lee tankovi se nisu mogli nositi s oklopnim snagama Pustinjske lisice. Slijedeće: Romel je tolikom brzinom napredovao ( odnosno englezi su tolikom brzinom bježali ) da je "razvukao" svoje linije dobave ( gorivo ) i tu napravio strategijsku pogrešku. Istu pogrešku Hitler je napravio 1944./1945. ( Ardeni ) kada nije uspio dosegnuti skladišta goriva i tankovi su stali. Slijedeće: mora se priznati da je još jedan "vojnik" više bio na strani Montya. Higijena. Naime, zapovjedio je da se kopaju "latrine" a tko je služio vojsku zna što je to. Nakon njihova "punjenja" zatrpavane su i kopane nove. Nasuprot tome Romelovi vojnici su vršili nužde gdje su stigli i time razvijali dizenteriju ( postoje službeni podaci Medicinske službe nijemaca o broju "izbačenih iz stroja" zbog bolesti ), Dakle članak je nepotpun bez ova dva podatka.