Poslije uspostave NDH 10. travnja 1941. u početku su protiv komunista poduzimane samo mjere predostrožnosti praćenjem njihova kretanja. Pojedinačno su uhićivani i zadržavani u pritvoru na nekoliko dana, no nije bilo ni ubojstava ni slanja u logore. Većeg i organiziranijeg progona komunista još nije bilo, a jedan od razloga takva stanja svakako je bio u postojećem njemačko-sovjetskom paktu o nenapadanju, koji je sklopljen 23. kolovoza 1939. i bio je na snazi za Njemačku i njezine saveznike. Međutim, poslije napada njemačke na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941., vlasti NDH mijenjaju odnos prema komunistima i dolazi do većih uhićenja. Tada je redarstvo NDH pojačalo nadzor nad kretanjem određenih osoba, uglavnom komunista, registriranih na popisima policije bilo iz ranijeg razdoblja, bilo sastavljenih na temelju prokazivanja ustaških agenata i doušnika. Otada su sve do prve polovine 1942. osobito u Zagrebu često izvođena strijeljanja redarstveno utvrđenih komunista za odmazdu zbog pojedinih atentata ili većih sabotaža. Njemački Gestapo dovodio je ustaškom redarstvu i instruktore, kako bi specijalno obučili nove ustaške agente koji još nisu imali iskustva u borbi s Komunističkom partijom i SKOJ-em. Jedan od njih bio je i Ljudevit Tiljak kojeg je Gestapo iz Beograda doveo ustašama za instruktora u Zagreb. Tiljak se čitavog života studiozno bavio komunističkim pokretom i imao je čitavu mrežu konfidenata koji su radili za njega još u Kraljevini Jugoslaviji. Bio je poznat po tome što dobro pamti fizionomiju ljudi, a posebno komunista za koje je uvijek govorio, kada bi odlazili iz zatvora: „Nadam se da ćemo se opet vidjeti“. Tiljak je kao dobar poznavatelj komunističkog pokreta i mnogih predratnih komunista predstavljao veliku opasnost za zagrebačke komuniste koji su ga zato i likvidirali 4. srpnja 1941. godine. Ustaške vlasti strijeljale su, kao odmazdu za to ubojstvo, 9. srpnja iste godine deset komunista iz logora Kerestinec te su to oglasom obznanili.

Porezna uprava građanima poslala važnu obavijest