Kapitulacija Italije 8. rujna 1943. otvorila je novo poglavlje u ratu na Balkanu. Talijanske jedinice u Jugoslaviji objava kapitulacije dočekala je nespremne. Talijansko Vrhovno zapovjedništvo nadalo se da će te snage moći postupno izvući u Italiju prije očekivana izlaska Italije iz rata. Tijekom kolovoza 1943. primijećeno je postupno povlačenje talijanskih snaga ili evakuacija vojnog materijala iz pojedinih garnizona na području NDH, ali i postupno prebacivanje i pregrupiranje njemačke SS-ove divizije „Prinz Eugen“ u Hercegovinu radi brzog upada u talijansko okupacijsko područje.
Kada je proglašena kapitulacija, talijanske jedinice našle su se u konfuziji: najveći dio htio je odmah napustiti Jugoslaviju, otići kućama i tako napustiti rat. Samo manji dio želio je nastaviti borbu uz Nijemce. Jedan dio tih snaga, shodno instrukcijama koje su se čule sa savezničkih radija, želio se pridružiti partizanima ili četnicima. Zadatak koji su imale njemačke snage bio je razoružati talijanske snage što prije. Također, trebalo je preuzeti sve njihovo naoružanje, prije svega teško oružje, streljivo, motorna vozila, gorivo i ostali ratni materijal koji je Nijemcima bio bitan. Trebalo je s tom tehnikom popuniti vlastite snage, a posebno motorizacijom. Nijemci su u većini slučajeva, tamo gdje bi se odmah pojavili, uspjeli staviti stanje pod svoju kontrolu, čak i sa svojim malobrojnim ljudstvom
