Pripadnici postrojbi za posebne namjene nisu posebni samo po imenu. U ratnim okolnostima, ti ljudi uistinu jesu posebniji, drugačijeg su kova i njihova je sudbina na neki način predodređena. Mnogi od onih koji su bili mirnodopskim pripadnicima takvih postrojbi, odustajali su kada je započeo rat. Mnogi su se prijavljivali i naknadno uvidjeli da to ipak nije ratni put kojeg su spremni prolaziti, pošli su u druge postrojbe. Oni koji su se priključili i ostali, imali su nadalje jasno određene sudbine. One katkada izgledaju kao nevjerojatan splet okolnosti, no bez imalo patetike možemo rezonirati da slučajnosti u njihovim sudbinama nema.
Ugrubo rečeno ratna sudbina tih se ljudi cijelo vrijeme prožima, gotovo kao da je predodređeno da postanu pripadnicima postrojbi za posebne namjene. Ono što ih može spriječiti jedino je smrt ili ljubav za rodnom grudom koja ih u tom slučaju pretvara u heroje lokalnih obrana. Svi ostali pripadnici specijalnih postrojbi iskrižat će zajedničke sudbine u labirintima koji uvijek imaju isti cilj. Provjerimo samo na uzorku priče o tzv. sinjskim diverzantima kako izgleda naoko komplicirana križaljka koja daje zapravo jednostavno rješenje. Kotromanović i Jure Kapetanović razdvojili su se i nikada se više nisu sreli. Kapetanović je nakon pada Vukovara postao pripadnikom Bojne Frankopan, postrojbe za posebne namjene, upravo one koja je u rujnu poslala mikro-grupu da pomogne braniteljima oko Sinja. Na taj su put krenuli Vinko Primorac, Arnold Nožić i Miljenko Šimičević-Slave kao vođa skupine.
