Tijekom Velikog rata za oslobođenje od Turaka snage habsburške vojske nanijele su Osmanlijama kod Sente 11. rujna 1697. strahovit poraz. Osmansko Carstvo razdirale su unutarnje borbe, a proces opadanja moći pokušao je zaustaviti novi sultan Mustafa II. koji je, za razliku od prethodnika, kao u doba velikih osvajanja stao na čelo vojske i poveo je u veliki pohod prema srcu Europe.
Mustafini uspjesi u napredovanju uzbunili su Ratni savjet u Beču koji donosi strategiju obrane i izabire mladog vojskovođu, princa Eugena Savojskog, da predvodi habsburšku vojsku. Savojski je s oko 34.000 pješaka, 16.000 konjanika i 60 topova krenuo u susret Turcima kako bi osobno na terenu sagledao situaciju. Donio je iznenađujuću odluku da se kod Sente izvrši napad svim snagama, iako je iz Beča imao zapovijed da se nikako ne upušta u odlučujuću borbu. Naime, Mustafa je s oko 80.000 ljudi i gotovo 100 topova odustao od planiranog napada na Petrovaradin te je krenuo prema Segetinu i kod Sente počeo prelaziti rijeku Tisu.
Senta leži na desnoj obali rijeke Tise, a taj prostor Banata i Bačke bio je od strateške važnosti zbog komunikacijskih prednosti. Iako malobrojnijih snaga, Savojski se odlučio za riskantnu opciju sveobuhvatnog napada na turski mostobran. Snage carske vojske uspjele su kroz nekoliko sati prodrijeti do središta mostobrana i zapriječiti daljnji prijelaz, a lijevim krilom prešle su Tisu i zašle Turcima za leđa koji su se previše pouzdali u brojnost i kvalitetu svojih opkopa.
Ostali su okruženi na malom prostoru tučeni moćnim topništvom te su pretrpjeli jedan od najtežih poraza u svojoj povijesti. Više od 30.000 Turaka izbačeno je iz stroja, poginuli su ili se utopili, dok su habsburške snage brojile gubitke od svega nekoliko stotina vojnika. Prvom u nizu pobjeda novoga vrhovnog zapovjednika Eugena Savojskog stvoreni su uvjeti za potpisivanje Karlovačkog mira 1699., čime je okončana stoljećima duga turska prijetnja srednjoj Europi.
