Od samog početka stvaranja ZNG-a, odnosno HV-a u proljeće 1991., pa sve do kraja Domovinskog rata u listopadu 1995., jedan od najvećih problema bila je nabava vojne borbene i neborbene tehnike i opreme. Glavni uzrok tome bio je embargo na nabavu naoružanja i opreme za republike bivše Jugoslavije, koja je proglašena od EU-a u srpnju i UN-a u rujnu 1991. godine. Te odluke na samom početku velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku smanjile su mogućnosti hrvatske obrane 50 posto, koje su bitno negativno utjecale na početni tijek rata, a odgovarale su samo JNA i velikosrpskim snagama jer su imale potpunu premoć u vojnoj tehnici. Zbog nabave dijela naoružanja i opreme na ilegalnom tržištu u svijetu, RH je imala puno veće financijske troškove za obranu.
Nabava težeg i suvremenijeg oružja (PZO-raketni sustavi, oklopna vozila, teško topništvo, različiti radarski sustavi itd.) bila je gotovo nemoguća zbog međunarodnog nadzora provođenja embarga na oružje. Osim toga, uništena hrvatska privreda u ratnim razaranjima, nepostojanje velikih prihoda od turističke sezone te briga za veliki broj izbjeglica iz RH i BiH utjecali su na to da se nikada nije uspjelo do kraja rata potpuno formacijski naoružati HV težim naoružanjem. Jedan od primjera jest da je vojska RSK pred operaciju „Oluja“ 1995. godine imala više tenkova, transportera i topova kalibra većeg od 100 mm od HV-a. Za vrijeme Domovinskog rata postojala su tri izvora nabave naoružanja i opreme HV-a. Prvi je bio zarobljavanje vojne tehnike i opreme u zauzetim vojarnama JNA u Hrvatskoj ili u borbenim djelovanjima na bojištu. Drugi je bio iz ilegalne nabave u različitim dijelovima svijeta. Treći izvor bila je domaća hrvatska proizvodnja koja se razvila tijekom rata. Vojna tehnika i oprema porijeklom iz JNA koja je zarobljena u vojarnama ili u borbi na bojištu, bila je količinski najrasprostranjenija u HV-u s različitom kvalitetom i starosti. Ona se sastojala od suvremenog naoružanja proizvedenog tijekom 80-ih godina poput tenkova M84, transportera BVP M80, top-haubica M84 NORA, višecijevnih raketnih bacača M77 Oganj, pa do muzejskih primjeraka naoružanja iz razdoblja Drugoga svjetskog rata i desetak godina poslije njega, kao obalnih topova kalibra 90, 88 i 85 mm, tenkova T-34 i M47Patton, haubica 203 mm ili topova M2 155 milimetara.
Prednost vojne tehnike iz JNA bilo je postojanje dokumentacije o njenom korištenju i održavanju, iskustvo ljudstva u provođenju rukovanja i održavanja njome za vrijeme služenja vojnog roka ili djelatne vojne službe. Problemi su bili održavanje zbog njene istrošenosti i starosti te nabava rezervnih dijelova i nekih vrsta streljiva do kojih se nije moglo doći jer su se proizvodili u Srbiji ili Crnoj Gori. Jedan od tih primjera su zarobljeni samohodni višecijevni bacač raketa M77 Oganj 128 mm. Kada je nestalo raketnih projektila tog promjera, pristupilo se njegovu prekalibriranju na kalibar 122 mm, koji je koristio VBR tipa BM-21, za kojeg su raketni projektili bili dostupni HV-u.
Drugi izvor nabave vojne tehnike i opreme bila je ilegalna nabava s različitih strana svijeta. Jedan dio došao je od članica bivšega Varšavskog pakta, od kojih se kupovalo oružje i oprema koje je imala JNA, kao na primjer zrakoplovi MIG-21, helikopteri Mil Mi-8, automatske puške, strojnice, sustavi POB i PZO, haubice D20 i tako dalje. No kupovalo se i naoružanje istog porijekla koje nije imala JNA, kao na primjer helikopter Mil Mi-24, VBR BM-2 122 mm, PZO strojnice ZPU 2/4 14,5 mm, teški vojni kamioni Tatra-813 Kolos i tako dalje. Drugi dio bio je NATO-va porijekla, kao argentinske haubice Citer 155 mm, helikopteri Hughes MD 500, ultralaki zrakoplov Albatros AE-209 i Weedhoper, POB sustav Milan, automatske puške Heckler G3, FN MIV, PBG M32 40 mm i tako dalje. Problemi povezani s ovom vojnom tehnikom kojom se nije koristila JNA bili su upute o korištenju i održavanju koje je trebalo izraditi, kao i obuka ljudstva. Sličan je problem bio i s vojnim nenaoružanim vozilima (džipovima, kamionima, sanitetskim vozilima itd.) koja su nabavljana iz različitih izvora, što je prouzročilo velike probleme u njihovu održavanju i nabavi rezervnih dijelova. Zbog toga su vrlo brzo veće količine tih vozila bile otpisane zbog starosti ili istrošenosti.
Treći izvor nabave vojne tehnike dolazi iz hrvatske proizvodnje koja je bila uključena u sustav jugoslavenske vojne industrije ili novonastale vojne industrije razvijene za vrijeme Domovinskog rata. U razdoblju od višestranačkih izbora u proljeće 1990. pa do otvorene velikosrpske agresije krajem ljeta 1991., RH je oduzeto gotovo sve naoružanje iz skladišta teritorijalne obrane i spremljeno u vojarne i skladišta JNA. Suočena s velikosrpskom pobunom i nedostatkom naoružanja i opreme, počinje se stvarati hrvatska proizvodnja improviziranog oružja, mina, plovila, oklopnih vozila, oklopnih vlakova itd., ali ta se sredstva nisu izrađivala u većim serijskim količinama. Jedan od značajnijih vojnih proizvoda bila su improvizirana oklopna vozila nastala postavljanjem oklopa na civilne kamione i traktore s kotačima ili gusjenicama. Oni su većinom bili izrađivani u poduzećima koja su imala tehničku opremu za izradu, kao što su željezare, brodogradilišta, građevinske radionice i tako dalje. Tijekom 1991. godine proizvedeno je više od 150 takvih vozila. Iako njihova borbena vrijednost nije bila prevelika, ona su potpuno ispunila svoju zadaću u prebacivanju ljudstva po bojišnici i izvlačenju ranjenika u kolovozu i rujnu 1991., do pada prvih vojarni i zarobljavanja vojne tehnike JNA. Neki primjerci bili su upotrebljavani do kraja Domovinskog rata, dok je određeni broj bio korišten u postrojbama HVO-a. Osim toga, njihova pojava bila je važna za moral i spremnost hrvatskih branitelja. Izrada ovakvih improviziranih vozila utjecala je na pokretanje serijske proizvodnje oklopnih vozila u riječkoj tvornici „Torpedo“. Ondje se 1992. pokreće proizvodnja prvoga vojnog kamiona Torpedo 130 na šasiji kamiona TAM 110, a 1993. počinje proizvodnja oklopnog vozila LOV u više inačica (izvidničko, veza, vbr…). Usporedno s tim počinje proizvodnja oklopnog vozila PZO Strela-10 CRO, kao i nekoliko samohodnih minobacača od 120 milimetara. Tijekom rata u serijskoj proizvodnji izrađuju se različite vrste pješačkog oružja, kao nekoliko vrsta snajperskih pušaka, jurišna strojnica ERO, pištolj PHP, jednocijevni bacač granata 40 mm, minobacači 60, 82, 120 mm i tako dalje. Jedan od značajnijih hrvatskih proizvoda razvijenih tijekom rata bile su bespilotne letjelice MAH-1 i MAH- 2, koje su značajno pridonijele postizanju brzih pobjeda na kraju rata kroz sustave obavještajne pripreme bojnog polja i sustave nadzora bojišta i postrojbi. Iz programa proizvodnje naoružanja i opreme nekadašnje vojne industrije Jugoslavije u RH tijekom rata proizvode se u brodogradilištima ratni brodovi RTOP „Petar Krešimir“, DBM „Cetina“ i „Krka“ i podmornica „Velebit“.
U tvornici „Đuro Đaković“, nakon rješavanja problema materijala i različitih tehničkih sklopova, 1993. godine polagano je započela proizvodnja tenkova M84. Od zarobljenih projektila iz skladišta JRM-a opremaju se protubrodskim raketama SAAB Bofors RBS 15 B raketne topovnjače HRM i izrađuje se samohodni protubrodski sustav MOL.
Obuka u HV-u u tri vrste sastava – profesionalni sastav, 1. dio
Postrojbe ročnog sastava i postrojbe pričuvnog sastava, 2. dio
