U svečanoj sali frankfurtskog hotela »Labud« francuski ministar vanjskih poslova Jules Claude Gabriel Favre i predsjednik Vlade ujedinjene Njemačke Otto von Bismarck potpisali su 10. svibnja 1871. sporazum koji će okončati Francusko-pruski rat. Do rata je došlo kada je u stanju opće napetosti izbila neobična dinastička epizoda: pruski princ Leopold kandidirao se za upražnjeno španjolsko prijestolje što je Francuska procijenila golemom prijetnjom za vlastitu sigurnost. Iako je Leopold u međuvremenu odustao od prijestolja, Napoleon III. drsko je zatražio od cara Vilima da javno obznani kako Prusija neće obnavljati kandidaturu njegova rođaka.
Vilim je ljubazno odgovorio da se slaže s Leopoldovim povlačenjem pa je o tome takozvanim »Emskim brzojavom« izvijestio Bismarcka. Ratoborni je kancelar jednostavno skratio »glavu i rep« poruke. Iz te je krivotvorine proizlazilo da su se car i francuski izaslanik međusobno posvađali. U Francuskoj to nisu mogli otrpjeti pa je uvrijeđeni Napoleon III. nerazumno objavio rat Prusiji. Čak ni najveći optimisti u Njemačkoj nisu očekivali da će Francuska takvu odgovornost preuzeti na sebe. Jer u budućem ratu ona nije imale saveznike, ni Rusiju ni Austriju, a Prusija nije imala neprijatelja. Pruski kancelar Otto von Bismarck najavu je rata jedva dočekao. Poslije pobjede nad Austrijom Prusija je nadzirala Sjevernonjemački savez i težila ujedinjenju s preostalim nezavisnim njemačkim državama pod krunom Hohenzollerna. Golema vojska od 750 000 vojnika bila je spremna za vojni obračun s Francuskom, jedinim neprijateljem na kontinentu. Ujedinjena, dobro izvježbana i bolje naoružana njemačka vojska brzo je porazila malodušne Francuze. Već početkom rujna Nijemci su pobjedom kod Sedana riješili ishod rata, zarobivši 100 000 francuskih vojnika.
I sam je Napoleon III. zatočen. S potpuno uništenom vojskom Vladi Treće Francuske Republike prijetila je propast zbog ustanka i proglašenja Komune u Parizu. Iako je ministar Favre prije samo šest mjeseci svečano izjavio da Francuska neće Prusima prepustiti niti jedan pedalj teritorija, niti jednu jedinu ciglu sa svojih utvrda, bio je lišen svih iluzija. Kako bi čim prije okončao agoniju, Favre je odlučio pristati na sve Bismarckove zahtjeve. Na njegovu sreću Bismarck nije u budućnosti na granicama htio imati osvetničku zemlju pa Francuskoj nije postavio preteške uvjete mira. Prema Frankfurtskom sporazumu Francuska je ostala bez pokrajina Alzas i Lorene u kojima je živjelo nešto više od milijun i pol stanovnika. Stanovnicima je ponuđeno da prihvate njemačko državljanstvo ili da jednostavno odu, što je oko pola miliona njih i učinilo te ih je francuska vlast kasnije u velikom broju preselila u koloniju Alžir.
Francuzi su također morali platiti reparacije u iznosu od pet milijardi zlatnih franaka i priznati Vilima I. njemačkima carem. Određena reparacija bila je identična onoj koju je Napoleon I. tražio od Pruske 1808. godine. Favre je zbog popustljivosti primoran na ostavku, a u Francuskoj je tinjalo osvetničko raspoloženje koje je kulminiralo u Prvom svjetskom ratu.
