Knjiga „Matijino stoljeće rata“ je hrvatska priča o 20. stoljeću koju nećete čitati, već gutati! Preplitanjem fikcije i stvarnih događaja, ovo je dirljiva priča o ženi Matiji koja je preživjela čak tri rata, izgubivši u svakom od njih nekoga od svojih najrođenijih.
Toj je ženi u prvome od njena tri rata ubijen otac, u drugome joj je ubijen muž, a u trećemu sin i unuk. Prvo nas poglavlje - preko Imotskog, Splita i Trsta - vodi na uzbudljivo putovanje od Hercegovine do New Yorka, na kojem pratimo neuspjeli pokušaj Matijina oca Mate da odseli u Ameriku (taj je neuspjeh svojevrsni zaglavni kamen niza kasnijih obiteljskih nesreća), drugo govori o Matinoj tragičnoj sudbini u Prvome svjetskom ratu, od borbi i zarobljavanja u Galiciji do zatočeništva u dubokoj Rusiji, a treće i četvrto o sudbinama njegovih potomaka kroz dvije nove kataklizme, od Hercegovine u Drugome svjetskom ratu do Sarajeva u posljednjem ratu iz devedesetih. Autor o romanu kaže: “Matiju sam itekako poznavao! Za njenu sudbinu znam iz takozvane „prve ruke“, budući da je ona sestra moga djeda Ivana koju smo svi mi u obitelji zvali „tetka Matija“, onako kako ju je zvao moj otac. Ovo je zapravo moja obiteljska priča. Ona počinje s mojim pradjedom Matom Šimićem, o čijem životnom putu govore prva dva poglavlja romana. Radnja se tek nakon udaje Matine kćeri Matije „seli“ u njenu novu obitelj. Budući da je moj djed Ivan živio i umro u zajedničkom kućanstvu s mojim roditeljima i nama djecom, ja sam od najranijega djetinjstva slušao priče o neuspješnom odlasku njegova oca Mate (mojega pradjeda) na rad u Ameriku, o njegovu protjerivanju iz „Nevijorka“, kako je ime toga grada izgovarao moj djed, o odlasku u rat iz kojega se nije vratio. Neke detalje o Matinoj sudbini u Prvom svjetskom ratu donio je njegov susjed i suborac Ivan Šimić Zulum, koji je s njim odveden odmah na početku rata u Galiciju, a vratio se živ kući. Zulumovo svjedočenje prepričavano je u mojoj obitelji i našem selu također stotinama puta. Konačnu Matinu sudbinu doznao sam tek kasnije, istražujući po arhivima.”
Roman otvoreno progovara o našim zabludama i posrnućima, kako ih ne bismo ponavljali!
