Ismailitski atentatori bili su podzemna skupina političkih ubojica koja je bila spremna ubijati i kršćane i muslimane uz potpuno zanemarivanje vlastitoga života.
Ti su se predani, odvažni i vješti ubojice nalazili pod snažnom kontrolom velikoga meštra, koji je koristio atentat kao dio velike strateške vizije što je obuhvatila Egipat, Levant i Perziju, pa čak i došla do dvora mongolskih kanova u dalekome Karakorumu. Ubojice su često javno i po danu ubijali svoje žrtve, stječući svoj zastrašujući ugled odvažnih i nemilosrdnih atentatora. Pretpostavlja se da su se maskirali, a alat koji su izabrali bilo je hladno oružje: bodež.
Veliki meštar blagoslovio je bodež asasina, a ubijanje njime bilo im je „sveto“; atentat trovanjem ili neki drugi oblik ubojstva bio im je najstrože zabranjen. Preživljavanje misije asasina smatralo se dubokom sramotom i njihove majke znale su se obradovati kada bi saznale da su njihovi sinovi ubojice umrli dovršivši svoja smrtonosna djela. Njihov strahovit ugled zbog svega toga širio se velikom brzinom i nadaleko diljem Bliskoga istoka.
Godine 1253. mongolski poglavari toliko su ih se plašili da su masakrirali i porobili njihove žene i djecu, a sve u nastojanju iskorjenjivanja sekte. Engleskoga monarha Edvarda I. zamalo su ubili svojim oštricama, a reputaciju Rikarda Lavljega Srca narušila je njegova povezanost s ubojstvom Conrada od Montferrata i asasinskim ubojicama.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. ožujka 2021.