Austrijsko Carstvo, koje je nakon nagodbe 1867. godine preinačeno u dvojnu monarhiju Austro-Ugarsku, leži na Dunavu, po dužini drugoj rijeci u Europi (iza Volge), koja povezuje Srednju s Jugoistočnom Europom kao bitna prometnica.
Dužinom toka 2860 km, Dunav je dvaput dulji od Rajne i dunavsko područje obuhvaća 817 000 kvadratnih kilometara, odnosno gotovo desetinu Europe. Ploveći Dunavom putnik prelazi 22 geografske dužine i dvije satne zone jer Dunav izvire u Schwarzwaldu (Crnoj Šumi), dok se ušće nalazi na geografskoj dužini Kijeva. Na obalama rijeke živi više naroda nego na obalama ostalih europskih rijeka, uključujući Nijemce, Austrijance, Slovake, Mađare, Hrvate, Srbe, Rumunje, Bugare i Ukrajince. Do 1877. godine na Dunavu je ležalo i Otomansko Carstvo, a u pojedinim razdobljima na rijeci su djelovali ruski i sovjetski ratni brodovi.
U mirno doba rijeka je značajna prometnica, a u ratu je služila za opskrbu vojnih postrojbi. Za razliku od ostalih rijeka, čija se dužina mjeri od izvora prema ušću, dužina se na Dunavu mjeri uzvodno, od ušća prema izvorima. Od pristaništa u Sulini do rumunjske luke Galati udaljenost se mjeri u nautičkim miljama, a od nje dalje uzvodno u kilometrima. Austrijsko Carstvo raspolagalo je još tijekom ratova protiv Turske riječnom flotilom, čiji su brodovi imali pogon na vesla i jedra. Prvi civilni parobrod – Carolina – zaplovio je Dunavom 1817. godine, a slijedili su ga parobrodi Donau i Franz I., koji još nisu bili tehnički dovoljno razvijeni i tek nakon što je 1829. godine osnovano Prvo privilegirano carsko-kraljevsko dunavsko parobrodarsko društvo (1. k. k. privilegierte Donau-Dampfschiffahrtsgesellschaft ili DDSG), novi parobrod Franz I., sagrađen 1830. godine, počeo je ploviti na redovnoj liniji. DDSG je 1841. godine posjedovalo već 17 parobroda, a u revolucionarnoj 1848. godini na Dunavu je plovio 41 parobrod.
Poslije ustanaka u Milanu, Pragu, Budimpešti i Beču mađarska revolucionarna vlada odlučila je naoružati nekoliko riječnih parobroda, stoga je Franz I. otkupljen od DDSG-a i preinačen u Budimpešti u naoružani parobrod Mészáros. Brod je 19. kolovoza 1848. godine sudjelovao u okršajima protiv hrvatskih postrojbi, ali je tijekom zime ostao okovan ledom u Budimpešti, gdje su ga zaplijenile postrojbe vojvode Windischgrätha. Pri njihovom ponovnom povlačenju brod je – u međuvremenu preimenovan u General Schlick – povučen u Beč i zatim se borio protiv Mađara. Poslije mađarske kapitulacije i talijanskog poraza osnovan je Zbor flotile (Flottillenkorps) na jezerima Gornje Italije, a od 1850. godine postojao je i odjel tog zbora na Dunavu, sa sjedištem u Budimpešti te po jednom časničkom i dočasničkom školom u Klosterneuburgu kod Beča. Osim Generala Schlicka u sastavu flotile nalazio se od 1852. godine i parobrod Erzherzog Albrecht, koji su Mađari naručili još 1848. godine.
Tijekom Krimskog rata, 1853. – '55. godine, Austrija je također sudjelovala u operacijama protiv Rusije, a njezine postrojbe prodrle su, uz tursku dozvolu, u vojvodstva Moldaviju i Vlašku, dok je njezinoj Flotili pripadalo i 12 parobroda DDSG-a za prijevoz i opskrbu tvorivom.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. siječnja 2022.