Nakon smrti sultana Mehmeda II. u svibnju 1481. došlo je do sukoba oko nasljeđivanja između braće Bajazida i Džema. Prema istim onim nasljednim običajima koji su vladali na Zapadu, sultanska čast Osmanskog carstva pripala je Bajazidu. Džem se s time nije pomirio te je vojnim pohodom osvojio Bursu, staru prijestolnicu, i proglasio se sultanom. Bajazidu je ponudio mogućnost podjele carstva koju je ovaj odbio. Zbog uzastopnih vojnih poraza Džemam je u konačnici prihvatio brata kao legitimoga vladara. Bajazid je ostao zapamćen u povijesti kao veliki promicatelje zapadne i istočne kulture, zbog čega mu je pripala titula „Pravednika“. Posebno je volio arapski i perzijski jezik, a zanimale su ga matematika, teologija i filozofija. Slovio je kao zaštitnik pjesnika. Nakon španjolske inkvizicije prihvatio je sve protjerane Židove i raselio ih po carstvu. Pomagao im je u njihovom kulturnom uzdizanju te im je dodjeljivao građanska prava. Godine 1512. bio je prisiljen abdicirati u korist svog sina Selima, koji ga je kasnije dao otrovati.
Tekst je prvotno objavljen u rubrici "Vojnopovijesni vremeplov" tiskanog izdanja časopisa u svibnju 2019.