Pješaštvo je najstariji rod vojske. Iako su u dalekoj prošlosti ratnici stupali u sukobe isključivo pješice, vrlo se teško može govoriti o nekom obliku pješaštva tada, budući da to podrazumijeva i odgovarajuću vojnu organizaciju, koja je u to vrijeme bila ipak više spontana, vođena instinktom kolektivnog samoodržanja. Pješaštvo postaje rod vojske nakon pojave oružanih snaga kao jednog od temeljnih instrumenata države za ostvarenje njezinih vitalnih interesa.
O pješaštvu nekad i danas upravo je izašla studija dr. sc. Marinka Ogoreca u izdanju zagrebačke Alfe, “Pješaštvo: povijesni razvoj i perspektive”. Autor, koji se bavi znanstvenoistraživačkim radom iz područja obrambenih i sigurnosnih znanosti u Institutu za istraživanje i razvoj obrambenih sustava MORH-a, navodi kako je u pojedinim drevnim državama cjelokupnu vojsku činilo samo pješaštvo, ali s upoznavanjem uloge, mogućnosti i vrijednosti konja pješaštvo je dobilo “konkurenciju” u drugom borbenom rodu - konjaništvu. Od tada, piše, pa gotovo do sredine prošlog stoljeća, traje dinamično razdoblje borbenog “suparništva” (ali i savezništva) tih dvaju temeljnih, a dugo vremena i jedinih borbenih rodova kopnene vojske.
Studija je podijeljena na sedam poglavlja. U poglavlju o razdoblju prevlasti pješaštva Ogorec piše o vojnoj strukturi predetatističkog razdoblja te o pješaštvu primordijalnih država, antičkog civilizacijskog kruga i starog Rima. U razdoblju stagnacije pješaštva, u ranom razdoblju feudalizma, ističe se bizantska vojska, zatim strukture romansko-germanskih država te ekspanzija islamskih naroda, a u razdoblju razvijenog feudalizma Ogorec obrađuje taktiku ratovanja i uporabu pješaštva, tvrđavsku vojnu te japansko feudalno pješaštvo.
S preporodom pješaštva u 15. stoljeću dolazi do jačanja njegove borbene vrijednosti (pojava vatrenog oružja, razvoj najamničkog pješaštva, pješaštvo Osmanlijskog Carstva), dolazi razdoblje stajaćih (regularnih) oružanih snaga (dolazi do promjene u strukturi i taktici, pojavljuje se mornaričko pješaštvo, kao i draguni - pješaštvo na konjima), a vrhunac tog razdoblja su Napoleonovi ratovi, pri čemu Ogorec obrađuje ratovanje u planinama, utjecaj Napoleonovih ratova na razvoj pješačkog naoružanja i opreme, te donosi iskustva iz ratova poslijenapoleonskog razdoblja. I tada dolazimo do suvremenog pješaštva, razdoblje koje je podijeljeno na Prvi svjetski rat (taktika, mornaričko i planinsko pješaštvo, razvoj pješačkog naoružanja), između dvaju svjetskih ratova (doktrinarne promjene taktike, nastanak i razvoj zračnodesantnih snaga), Drugi svjetski rat (razvoj protuoklopnih i protuzrakoplovnih sposobnosti, značajke planinskog ratovanja, zračno-desantne i specijalne snage i operacije, mornaričko pješaštvo i pomorski desanti) i nakon njega prilagodba pješaštva uvjetima nuklearnog ratovanja...).
Kako i sam naslov knjige sugerira, autor se bavi i perspektivama daljnjeg razvoja pješaštva, pa zaključuje: “Suvremeno pješaštvo i dalje je žilavi i nezamjenjivi dio oružanih snaga bez kojega zauzeti teren nije ujedno i osvojen, niti je pobijeđeni protivnik definitivno poražen, a svi pokazatelji upućuju na to da će i u budućnosti zadržati istu ulogu i značaj”. U knjizi je svoje poglavlje, dakako, našlo i pješaštvo u Oružanim snagama RH, koje se razvijalo zajedno s uspostavom i razvojem suvremene hrvatske države, prikupivši neprocjenjivo iskustvo iz ne tako davno završenog Domovinskog rata.
Knjiga prezentira moguće perspektive daljnjeg razvoja pješaštva na integriranoj bojišnici
Knjiga obrađuje razvoj pješaštva kao cjelovitog roda vojske, te vrste i specijalnosti suvremenog pješaštva, kao i taktiku primjene pješačkog naoružanja kroz pojedina najvažnija razvojna razdoblja. Osim toga, kroz dinamiku povijesnog razvoja (osobito evolucije taktike i naoružanja) te saznanja o suvremenim trendovima u konstrukciji oružja i vojne opreme, kao i percepciji novih oblika prijetnji, knjiga prezentira moguće perspektive daljnjeg razvoja pješaštva na integriranoj bojišnici i u tom kontekstu može poslužiti kao važan prilog izučavanju ratne vještine u znanstvenom polju sigurnosnih i obrambenih znanosti, tim prije što je to područje istraživanja u RH još uvijek nedovoljno razvijeno.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u svibnju 2011. godine.