Bitka za Britaniju

Tijekom kolovoza 1940. Luftwaffe je malo pomalo povećavala intenzitet svojih napada napadajući aerodrome gdje su se nalazila zapovjedništva britanskih lovaca a samo ponekad i radarske postaje. Vrhovni zapovjednik RAF-a Sir Hugh Dowding započeo je bitku s prosječno 600 zrakoplova na raspolaganju, dok su Nijemci rasporedili dnevno oko 750 bombardera, 250 dalekih bombardera i preko 600 jednomotornih i 150 dvomotornih lovaca, organiziranih u tri zračne flote. Jugoistočna Engleska bila je glavno borbeno polje, ali Dowding je također bio obvezan braniti sjeveroistok i jugozapad Engleske od dalekometnih napada.

Prvo koncentrirano bombardiranje uzletišta i instalacija dogodilo se 12. kolovoza kada je radarska postaja Ventnor na otoku Wight onesposobljena. U Luftwaffeu su pokušali da "Sokolski dan" 13. kolovoza bude odlučujući, ali u lošim vremenskim uvjetima napadi su se pretvorili u seriju loše koordiniranih napada. Nijemci su pokušali njihov najozbiljniji napor dva dana kasnije, 15. kolovoza, šaljući dvije tisuće borbenih letova iznad Engleske, izgubivši 75 zrakoplova u usporedbi s 34 britanska. Napadači koji su dolazili sa skandinavskih aerodroma (previše udaljeni za jednomotorne lovce) pretrpjeli su posebno teške gubitke. Taj dan je kod njemačkih zrakoplovaca postao upamćen kao "Crni četvrtak". Žrtve obje strane bile su čak i veće tri dana kasnije, 18. kolovoza, kada je Luftwaffe izgubila 69 zrakoplova u usporedbi s 34 RAF-ova u zraku i 29 na tlu.

Zračne snage i jednih i drugih precjenjivale su štetu koju su nanijele protivničkoj strani. No, neuspjeh njemačkih obavještajnih službi je bio veći i ozbiljniji budući da su mislili da pobjeđuju. Stanice RAF-a su bile meta 40 njemačkih zrakoplova tijekom kolovoza i ranog rujna, ali samo su dvije onesposobljene više od nekoliko sati, a radarski prijemnici su bili uvelike pošteđeni napada. 

Potkraj kolovoza Nijemci su vjerovali da je prva linija RAF-a prepolovljena na 300 zrakoplova. No u stvarnosti Dowding je još uvijek imao dvostruko veći broj aviona. Što je manje bilo zrakoplova na nebu to je išlo u korist Britancima. Između 8. i 23. kolovoza RAF je izgubio 204 letjelice, ali tijekom tog mjeseca 476 novih lovaca je konstruirano i još puno njih je popravljeno. Luftwaffe je izgubila 397 letjelica od kojih je bilo 181 lovaca dok je samo 313 Messerschmitta Bf-109 i Bf-110 proizvedeno od njemačkih tvornica. RAF je izgubio 104 pilota u dva tjedna sredinom kolovoza dok je Luftwaffe pretrpjela gubitak od 623 pilota mrtva ili zarobljena.

Nijemci mijenjaju ciljeve

Göring je sada promijenio taktiku pokrećući seriju relativno malih bombarderskih napada s masovnom pratnjom lovaca. Takve formacije su rađene kako bi se RAF natjeralo na borbu, posebice u obrani aerodroma i kako bi njemački avioni mogli uništavati britanske u zraku. Dowdingovi gubici su bili zaista veliki, ali njemački zapovjednici su bili zaprepašteni da su se britanske eskadre dizale svakoga dana da se suprotstave njihovim napadima.

Potkraj kolovoza, Nijemci su napravili svoju najgoru stratešku pogrešku u cijeloj kampanji: premjestili su ciljeve sa zračnih luka i postrojenja prvo na London a zatim i druge velike gradove. Hitlerovi zračni zapovjednici vjerovali su da će tim putem natjerati Dowdinga da upotrijebi svoje posljednje rezerve, ali britanskim vođama, od Churchilla naniže, laknulo je. Znali su da će prijestolnica moći apsorbirati ogromne gubitke dok su zračne instalacije bile puno ranjivije. 

Napadi i obrane

Napad Luftwaffea od 15. rujna nije bio popraćen uobičajenim lažnim napadima i diverzijama pa je britansko zapovjedništvo moglo bez problema uočiti pravu prijetnju i baciti sve raspoložive snage kako bi joj se oduprle. Eskadre su bile na brzinu sastavljene kako bi se susrele s napadačima u parovima. Najdalje su susreli Nijemce kod Canterburryja dok je "veliko krilo" iz Duxforda (velike zračne luke) bilo u akciji iznad Londona. Toga popodneva, Luftwaffeov drugi napad također se susreo sa snažnim obrambenim snagama. Ukupno je 60 njemačkih zrakoplova oboreno iako su iz RAF-a tvrdili da ih je oboreno 185. Između 7. i 15. rujna Luftwaffe je izgubila 175 letjelica daleko više nego što su njemačke tvornice mogle proizvesti u istom vremenu.

Napadi su ostali nepovezani: napadači su počeli tražiti uništenje RAF-ovih obrambenih sposobnosti a tada su se prije postignuća zadanog cilja, prebacili na napadanje moralnih i industrijskih meta. Njemački relativno laki bombarderi izbacivali su teret koji je pravio štetu Britancima ali je nedostajalo dovoljno težine kako bi se zadali fatalni udarci kompleksnom i modernom industrijskom društvu kakvo je bilo britansko. RAF nije uništio Luftwaffe što nije ni mogao. No, britanski piloti su spriječili njemačku dominaciju nad La Mancheom i južnom Engleskom prouzročivši neprihvatljive gubitke. Britanske zračne postrojbe su nastavile i dalje postojati kao borbena sila što je frustriralo Göringa. Kroz bitku, britanske tvornice proizvodile su jednomotorne lovce brže nego njemačke što je predstavljalo vitalno industrijsko postignuće. Britanci su izgubili 544 pilota lovaca, stradao je svaki peti britanski pilot koji je letio, dok je 801 pilot bombardera ubijen a daljnjih 200 je uzeto za taoce, dok je Luftwaffe izgubila katastrofalnih 2 698 visoko vještih pilota.

Treba li se boriti do kraja?

Churchillov osobni doprinos bio je uspjeh u uvjeravanju vlastitog naroda da je njihova borba pravedna, potrebna ali i uspješna. Bitka za Britaniju uzvisila je nacionalni duh na način koji je omogućio nadmašiti stalne strateške slabosti. Britanski narod  izdržao je teško nacionalno iskušenje s velikom moralnom čvrstinom. Oni koji su živjeli izvan velikih gradova bili su pošteđeni njemačkih napada ali strah od invazije bio je skoro sveprisutan. Churchill je bio spreman boriti se do kraja, ali je također bio brutalno realističan o implikacijama koje bi nosio mogući poraz. 

Zapovjednik Charles Hudson nazočio je konferenciji viših časnika u Yorku u srpnju koju je posjetio Anthony Eden tada ministar obrane. Eden je rekao svojoj publici da je primio upute od premijera da čuje mišljenja o moralu vojske. Prema Hudsonu, pitao je svakog generala hoće li "trupe pod našim zapovjedništvom biti voljne nastaviti borbu u svim okolnostima... Skoro se čuo uzdah duž cijeloga stola." Eden je povećao zaprepaštenje kada je kazao da je "možda stigao trenutak kada će vlada morati napraviti, ukratko, groznu odluku. Trenutak u kojem... bi bilo definitivno nepametno ubaciti, u uzaludnom pokušaju da se spasi beznadna situacija, loše opremljene vojnike protiv neprijatelja koji se utaborio u Engleskoj". Pitao je kako bi postrojbe odgovorile na zapovijed o ukrcavanju u brodove sjevernim lukama na put za Kanadu, napuštajući svoje obitelji.

Hudson je napisao: "U mrtvoj tišini jedan za drugim general upitan je za odgovor." Skoro jednoglasan odgovor je bio da bi većina regularnih časnika, dočasnika i neoženjenih vojnika prihvatila takvu zapovijed. Međutim, među regrutima i oženjenim vojnicima, "vrlo velika većina.. inzistirala bi ili da se nastavi boriti u Engleskoj... ili bi pokušala ostati i iskušati sreću sa svojim obiteljima bez obzira na posljedice." Drugim riječima, viši časnici britanske vojske vjerovali su, u slučaju bliskog poraza, da će većina njihovih vojnika napraviti isti izbor kao i francuski vojnici - predati se radije nego prihvatiti nesigurnosti i patnje nastavka borbe u egzilu. 

Hudson je zaključio: "Napustili smo konferencijsku dvoranu u vrlo nesretnom raspoloženju." Ni on ni većina njegovih kolega nije razmatrala perspektive da bi borba do kraja mogla biti vođena iz strane zemlje dok je Britanija savladana. Churchill je prihvatio takvu nepredviđenu situaciju, ali u ovome kao i u mnogo toga drugoga, premijer je bio voljan razmatrati ekstremne žrtve pred kojima bi mnogo njegovih sunarodnjaka ustuknulo.

Odgađa se Morski lav

Hitler bi možda pokušao invaziju Britanije da su njemačke zračne snage uspjele osigurati kontrolu nad zračnim prostorom iznad Kanala i južne Engleske. Međutim, stvarni tijek rata u zraku i opreznost na moru je usmjerila Hitlera da poduzme malo praktičnih koraka da razvije njemačke pripreme za invaziju izuzev nagomilavanja barži u lukama Kanala. Churchill je iskoristio prijetnju efektivnije nego što su to napravili Nijemci. Mobilizirao je svakog građanina u zajedničke svrhe pružanja otpora neprijatelju ako bi se Nijemci iskrcali na britansko kopno. Putokazi i imena lokacija maknuti su sa raskrižja i postaja, plaže su ograđene žicom, stari muškarci i dječaci regrutirani u lokalne jedinice pričuvnih snaga opremljene jednostavnim oružjima. Churchill je namjerno i čak cinično održavao mogućnost invazije do 1942. strahujući da bi Britanci, ako bi smatrali da je nacionalna kriza prošla, bili umorni za nastavak borbe. 

17. rujna Hitler je izdao naredbu da se na neodređeno odgodi Operacija Morski lav, tj. njemačka invazija na britansko kopno. Britanski narod i piloti RAF-a uočili su tek sporo i postupno mijenjanje njemačke strategije s masovnih dnevnih napada na napade noću. Za vrijeme same Bitke za Britaniju od 10. srpnja do 31. listopada 1940. Nijemci su ukupno izgubili 1 294 letjelice, a Britanci 788. Hitler je napustio nade da će uništiti RAF i okupirati Britaniju 1940. Umjesto toga preusmjerio je svoje zračne snage na daljnje napade na britanske gradove kojima je bila svrha slomiti moral naroda. Nijemci su izabrali kao primarne mete tvornice zrakoplova, zajedno s londonskim pristaništima, infrastrukturom i opremom. Zbog ograničenja njemačkih navigacijskih sustava i ciljanja pri izbacivanju bombi u očima britanskog naroda napadi su postali jedino nasumični udari na civilno stanovništvo - kampanja terora.

Blitz

Noćni napadi ili"Blitz" kako su ga nazivali Britanci od 7. rujna nadalje je bio puno zahtjevniji za Britance da ga odbiju nego dnevne napade. Iz razloga jer je RAF imao nekoliko noćnih lovaca i samo primitivne presretajuće radare. Churchill je potaknuo nemoćne protuzračne topove da pucaju po volji kako bi ulili samopouzdanje populaciji, što su i učinili ali s malim učinkom na napadače. Između rujna i sredine studenog, prosječno je 200 Luftwaffeovih zrakoplova napadalo britanske gradove svaku noć. U tom razdoblju, preko 13 000 tona eksploziva i zapaljivih bombi bačeno je na London, Bristol, Birmingham, Portsmouth i druge velike gradove s cijenom od samo 75 srušenih njemačkih zrakoplova - većina od njih su bili žrtva nesreća.  

Bombarderski napadi nastavili su se do svibnja 1941. kad je Hitler počeo pripremati svoje zračne snage za napad na Sovjetski Savez. Njemački napadi su nanosili tešku štetu na središta britanskih gradova i usjekli su se duboko u tijelo i duh milijuna ljudi koji su pretrpjeli mnogo noći zbijeni u skloništima s njihovim obiteljima i strahovima. Napadači su pretrpjeli iznimno malu cijenu: 1.5% gubitaka zrakoplova po borbenom letu. To je bila puno niža stopa stradalih nego što je RAF kasnije doživio bombardirajući Njemačku jer su britanski bombarderi morali dalje letjeti. 

Nekih 43 tisuće britanskih civila je ubijeno i još 139 000 ozlijeđeno. Tijekom zime 1940-1941. Luftwaffeu je nedostajao vjerodostojan strateški plan zajedno s lošom preciznošću izbačenih bombi kako bi se nanijela odlučujuća šteta industriji Britanije. Mladi znanstvenik i obavještajni časnik R.V. Jones igrao je kritičnu ulogu identificirajući njemačke radijske navigacijske zrake i pokazujući put kako ih odbiti. Proizvodnja je bila prekidana uzbunama i neke važne tvornice su oštećene. Deseci tisuća domova su uništeni zajedno sa drevnim zgradama, crkvama i drugim znamenitostima. Ali do izvanrednog stupnja, stanovništvo Velike Britanije naučilo je kako nastaviti svoje uobičajene poslove uslijed kampanje bombardiranja. 

Zaključak

Bitka za Britaniju je bila jedna od najvažnijih bitaka Drugog svjetskog rata. I u njoj, kao i u mnogim drugim velikim bitkama, pobijedila je strana koja je branila svoju domovinu od stranog agresora. Kraljevske zračne snage su pokazale veliku vještinu, znanje i sposobnost, ali i hrabrost, odlučnost i motivaciju koja je obranila Britaniju u njenim najtežim trenucima u povijesti. Između lipnja 1940. i lipnja 1941. Ujedinjeno Kraljevstvo je bilo usamljeno u Savezničkoj koaliciji protiv nacifašizma ali prebrodili su Britanci najveću krizu i nastavili borbu da bi sljedeće godine dobili Sovjetsku Rusiju i Sjedinjene Države kao velike saveznike. 

Bitka za Britaniju je mogla i drukčije završiti jer i Nijemci su imali dobre šanse da nanesu fatalne udarce Britancima od kojih se ne bi mogli oporaviti. Njemački nedostaci su bili da je cijela operacija vođena dosta zbunjujuće i stihijski. Nedostajao je koordiniran plan i provedba operacije koja je mogla Britaniju baciti na koljena. Krajem kolovoza i početkom rujna Nijemci su bili na dobrom putu da zadaju odlučujuće udarce RAF-u ali uskoro su se prebacili na dnevne i noćne napade na gradove koji također nisu bili dobro koordinirani a imali su potencijal da razore britansku ratnu industriju. Winston Churchill je odigrao snažnu ulogu kao veliki državnik koji je motivirao svoj narod da nastavi borbu što se pokazalo ispravnom odlukom. Da je netko drugi bio na njegovu mjestu potpisao bi mir i povlačenje iz rata. Churchillova kocka je upalila zahvaljujući i Hitlerovim odnosno promašajima njemačkih ratnih planera.

Povijest je zapamtila Bitku za Britaniju uz Invaziju na SSSR-a kao Hitlerove najveće pogreške Drugog svjetskog rata. Na kraju je tako ispalo. Hitler je izabrao najgoru moguću varijantu. Da se suprotstavio Britancima na Sredozemlju i/ili na Bliskom istoku Nijemci su mogli postići izvrsne uspjehe koji bi doveli Britance do očaja. Nezadovoljstvo i beznađe bi se širilo Britanijom koja je bila usamljena protiv Njemačke i postojale bi šanse za mir s nacističkom Njemačkom. Ovako, Nijemci su jednostavno morali dobiti tu bitku kad su već u nju krenuli. Nakon vrhunske pobjede nad Francuskom bili su uljuljkani u samozadovoljstvo i dogodio se veliki kiks. Treći Reich je koristio samo mali dio svojih resursa za rat s Britanijom dok je za većinu zemlje to bilo razdoblje u kojem je uživala plodove prethodnih pobjeda. Vojska, koja nije bila angažirana, se uglavnom dosađivala.

Upravo je najveći njemački problem bio što nisu još uvijek aktivirali sve svoje ekonomske potencijale. Njemačka industrija je djelovala tromo i trebalo joj je vremena da proizvede nove tenkove, zrakoplove, topove i drugu opremu. Ta tromost će biti nazočna sve dok Albert Speer ne preuzme ministarstvo naoružanja i ratne proizvodnje početkom 1942. Prema nekim procjenama, početkom Drugog svjetskog rata, Njemačka je bila industrijski trideset godina iza SAD-a s velikim poljoprivrednim sektorom kojeg je i Britanija nadrasla. Efikasnost Wehrmachta, Luftwaffea i drugih rodova njemačkih oružanih snaga nadomještala je druge nedostatke. Britanija je preživjela i nastavila borbu a tijek rata je nepovratno promijenjen.

Izvori:

Max Hastings: Inferno - The World at War, 1939.-1945., 2012.

William Shirer: Uspon i pad Trećeg Reicha, 1977.

Mark Mazower: Hitler's Empire – How the Nazis ruled Europe, 2009.

https://www.britannica.com

http://www.iwm.org.uk