"Ono što je general Weygand nazvao Bitkom za Francusku je gotovo. Očekujem da će bitka za Britaniju započeti. O njenom ishodu ovisi naš vlastiti britanski život i dugačak kontinuitet naših institucija i našega carstva. Cjelokupna moć i bijes neprijatelja uskoro će biti okrenuta protiv nas. Hitler zna da će nas morati slomiti na ovom otoku ili izgubiti rat. Ako mu se možemo suprotstaviti, cijela Europa možda bude slobodna i život svijeta krene prema širim osunčanim proplancima. Ali ako ne uspijemo, tada će cijeli svijet, uključujući Sjedinjene Države, potonuti u provaliju novog Srednjeg vijeka, zlokobnijeg i možda produženog svjetlima izopačene znanosti. Dopustite nam, stoga, da se posvetimo našim dužnostima i podnesemo ono, ako će Britansko Carstvo i Commonwealth potrajati još tisuću godina, na što će ljudi reći: Ovo je bio njihov najsjajniji trenutak."
Slavni citat legendarnog britanskog ratnog premijera, Winstona Churchilla u Donjem domu britanskog parlamenta (House of Commons) od 18. lipnja 1940. najbolji je način da se započne pripovijedanje o jednoj od najvećih bitaka Drugoga svjetskog rata. Bitka za Britaniju između zračnih snaga Ujedinjenog Kraljevstva i Trećeg Reicha, koja se odigrala od 10. srpnja do 31. listopada 1940. bila je presudna bitka koja je promijenila cijeli tok rata. Britanske Kraljevske zračne snage RAF (Royal Air Force) i njemačka Luftwaffe sukobili su se na nebu iznad Britanskog otočja. Ovo je priča o bitki koja je odredila sudbinu Europe i svijeta.
Geopolitička situacija uoči Bitke za Britaniju
U ljeto 1940. britanski premijer imao je težak zadatak uvjeriti naciju i svijet da nastavak otpora nacističkoj Njemačkoj ima smisla. U Britaniji su se mnogi pribojavali najgorega. Ponajviše oni povezani s vlašću i dobrostojeći trgovci. Strah je bio itekako utemeljen budući da je njemački ratni stroj "rušio" je sve pred sobom.
U rujnu 1939. slomljen je otpor Poljske. Ono što se činilo kao lokalni njemačko-poljski rat pretvorilo se u europski i svjetski rat. 3. rujna Velika Britanija i Francuska su proglasile rat Njemačkoj. 17. rujna Sovjetski Savez se pridružio njemačkoj agresiji na Poljsku i također napao istočni dio Poljske kako bi SSSR zadobio željena područja. Uslijedio je sedmomjesečni "smiješni rat" zapadnih demokracija i nacističke Njemačke da bi u travnju 1940. Adolf Hitler odlučio napasti Dansku i Norvešku koje su ubrzo kapitulirale. 10. svibnja je pokrenuta njemačka ofenziva na Zapadnom bojištu. Nizozemska, Belgija, Luksemburg i Francuska postale su nove žrtve njemačkog ratnog stroja. Francuska je kapitulirala 22. lipnja i jedina država koja je još pružala otpor Hitlerovim planovima bila je Britanija. Sovjetska Rusija je bila partner nacističke Njemačke prema Paktu Hitler-Staljin iz kolovoza 1939., a Sjedinjene Države su bile izvan rata. Sudbina svijeta je ovisila o ishodu ratnog sukoba Londona i Berlina.
Britanija se ne predaje
Churchillov osobni politički uspjeh je to što je uspio ujediniti različite slojeve britanskog društva u otporu Hitleru. Iako možda to tako nije izgledao u tim trenucima, pokazalo se da je razdoblje između ljeta 1940. i ljeta 1941. bilo ključno za određivanje smjera čitavog Drugog svjetskog rata. Stratezi Trećeg Reicha bili su zapanjeni razinama svojih uspjeha u ljeto 1940. i dogodilo se da su izgubili ritam.
Zračni napad na Britaniju bio je najgori mogući potez kojeg je Hitler mogao izabrati. Kao gospodar europskog kontinenta, nacistički vođa je vjerovao da će skromni nastup njegovih snaga biti dovoljan da prisili Britance da sklope mirovni sporazum s Reichom. Da je umjesto toga ostavio Britance usamljene i izolirane na svom otoku, Churchill bi imao puno više problema uvjeriti svoj narod da daljnji otpor ima smisla. Teško bi bilo očuvati moral nacije u bezizlaznoj situaciji. Da su Nijemci, npr. u jesen 1940. poslali mali kontigent svojih trupa kako bi ojačali talijanski napad na Egipat to bi bilo dovoljno da se Britanci izbace s Bliskog istoka, a i Malta bi bila vrlo lako zauzeta. Takva poniženja bi nanijela teške udarce Churchillovoj strategiji otpora.
Međutim, ofenziva Luftwaffea označila je upravo idealni scenarij koji je Britaniji najviše odgovarao. Britanska armija i narod nije bio u stanju se suprotstaviti Wehrmachtu na njihovim plažama ili livadama jer bi takav sraz najvjerojatnije fatalno završio za branitelje. Churchill je jedva trebao tražiti pristanak svoga naroda na borbu jer je obranu države činilo samo nekoliko stotina RAF-ovih pilota (uz tisuće pripadnika logistike) i jednako važno ali manje eksponirano - snažna flota brodova Kraljevske mornarice na moru. Premijerovo ushićeno vodstvo osiguralo je javnu potporu njegovoj liniji otpora nacističkim agresorima i čak kad su britanski gradovi plamtjeli a civili umirali. Premda još nije bila proglašena saveznička politika bezuvjetne kapitulacije, Drugi svjetski rat je otpočetka bio rat na sve ili ništa.
Zašto se nije dogodila njemačka invazija u ljeto 1940.?
Realne mogućnosti za njemačku invaziju na britansko kopno su bile slabije vjerojatne nego što su to očekivali britanski zapovjednici i Churchill iz razloga jer je Nijemcima nedostajalo brodovlja i pratnje konvojima kako bi vojska zakoračila na kopno. Moćno britansko zrakoplovstvo i mornarica bili su još važniji element koji je onemogućio njemačku invaziju.
Čak niti Hitler nije uvijek svesrdno stajao iza ideje o invaziji. No, Britanci u tim trenucima nisu posjedovali kvalitetne obavještajne podatke koji bi im otkrivali Hitlerove namjere. Većina njemačkih planova i aktivnosti bila je skrivena od znanja Londona. Britanski obavještajci bili su traumatizirani katastrofom u Francuskoj pa su Wehrmachtu pripisivali skoro mistična svojstva.
Privatno je britanski lider bio skeptičan o perspektivama njemačke invazije ali to nije javno spominjao tijekom 1940.-1941. Procijenio je da treba učiniti sve kako bi se očuvao moral nacije i omogućilo ulazak Sjedinjenih Država u rat. Nijemci su planirali provesti invaziju Morski lav tek nakon što slome RAF u zraku i osiguraju dobre uvjete na moru.
Prilike i slabosti Britanaca i Nijemaca
Napad Luftwaffea na Veliku Britaniju u srpnju 1940. ponudio je Britancima najbolju priliku da pruže učinkovit otpor napadačima. Jedina vrsta naoružanja u kojem su Britanci bili jednaki s Nijemcima u kvaliteti i kvantiteti bili su zrakoplovi lovci jednosjedi. RAF-ovi Hurricanei i Spitfirei bili su hendikepirani zbog zbunjujuće taktičke doktrine i kalibra strojnice .303 s neadekvatnom destruktivnom moći. No posjedovali su sofisticirani radar, promatrač tla i radio prijamnik. Britanski uspjeh je što su uspjeli uključiti u svoje ratne napore znanstvenike i tehnologe, tj. najbolje civilne mozgove. Sve u svemu, RAF je izgradio izvanredan sustav obrane dok Luftwaffe nije imao dovoljno dobre napadačke sustave.
Njemački zapovjednici bili su zbunjeni radi nejasnoće ciljeva tijekom ljeta. General Albert Kesserling protivio se napadu na Britaniju umjesto toga preferirajući osvajanje Gibraltara i osiguravanje dominacije na Mediteranu. Hitler se ispočetka protivio bombardiranju britanskih gradova dok je Hermann Göring (zapovjednik Luftwaffea) odbijao napade na južne luke koje je smatrao da će biti potrebne Nijemcima kao točke iskrcavanja njemačke mornarice. Luftwaffe je pokušala postići dominaciju nad zračnim prostorom iznad jugoistočne Engleske uništavajući britanska zapovjedništva zračnih postrojbi provodeći nedosljednu kampanju bombardirajući zračna uzletišta i instalacije.
Nijemci su provodili Bitku za Britaniju s nevjerojatnom nestručnošću koja se zasnivala na aroganciji i ignoranciji činjenica jer su mislili da su nepobjedivi. Göring nije imao strateške rezerve zrakoplova niti gospodarske resurse da ih stvori. Zapovjednik RAF-a maršal Sir Hugh Dowding i njegov najbitniji podređeni zapovjednik, Novozelanđanin vice-maršal Keith Park, pokazali su razboritost prosuđivanja. Nijemci su započeli napad s dvije važne karakteristike odnosno resursa koji su im donosili prednost. Imali su skromnu prednost u brojkama zrakoplova i imali su mnoštvo iskusnih ratnih veterana. No nisu uspjeli postići ciljeve jer nisu te resurse znali rasporediti na način koji bi donio odlučne pobjede.
Srpanj 1940.
Bitka za Britaniju krenula je u srpnju 1940. okršajima iznad kanala La Manchea. Nijemci su napadali obalne konvoje a Britanci su odgovarali. Bilo je teško iz zraka precizno pogoditi metu na zemlji. Njemački piloti koji su upravljali bombarderima imali su interval od jedne i pol sekunde u kojoj su morali pritisnuti gumb da bomba ispadne u pravom trenutku i pogodi željenu metu. Zrakoplovi Junkers 87 ili Stuka letjeli su sporije od britanskih bombardera što je bilo fatalno pa su Stuke kasnije povučene iz bitke jer su teško stradavale.
Ratovanje u zraku je razliku od drugih načina ratovanja uključivalo skoro isključivo mlade muškarce, tj. mladiće jer su samo muškarci mlađi od trideset godina posjedovali reflekse za zračne duele pri velikim brzinama. Zapovjednici u svojim stožerima su izdavali naredbe. No ishod naredbi je ovisio na sposobnosti mladih pilota da ih provedu u djelo. Unutar Kraljevskog zrakoplovstva, britanski piloti borili su se zajedno s kontigentima Novozelanđana, Kanađana, Čeha, Južnih Afrikanaca i šačice Amerikanaca. 146 Poljaka koji su sudjelovali u Bitki za Britaniju formiralo je najveći strani element jer su činili 5% ukupnih RAF-ovih pilota.
Zračni branitelji Britanije nailazili su na laskanje gdje god su susretali civile. Ti susreti su se događali često navečer nakon dana u borbi na nebu iznad gradova i sela. Pljesak običnih ljudi značio je mnogo pilotima usred njihove iscrpljenosti i gubitaka. "Iskazivana je ogromna dobrota", rekao je jedan mladi pilot kasnije. "Bio je to krasan osjećaj. Nikad više nisam osjećao Britaniju na takav način." Vojnici na kopnu obiju strana gunđali su ljubomorno o RAF-ovim i Luftwaffeovim "sjajnim momcima". Britanci su koristili izraz "Brylcreem boys", a Nijemci "Schlipssoldaten". Ostatak rata, piloti svih zaraćenih država uživali su glamur koji je bio uskraćen vojnicima koji su se borili na zemlji.
Okrutnosti borbe u zraku
Često iskakanje padobranom iz pogođenog zrakoplova nije značilo spašavanje. Samo nekolicina pilota koji su pali u more su spašeni. Mali čamci koji su plovili Kanalom i Sjevernim morem izgledali su patetično mali. Ulrich Steinhilper bacio je pogled prema dolje dok je letio natrag preko Kanala nakon obavljene misije: "Naš trag preko ovih divljih voda postao je točkast padobrancima, pilotima koji plivaju na vodi u svojim pojasevima za spašavanje, i nalazila se masna naftna mrlja na hladnoj vodi koja je pokazivala gdje je još jedan Me109 završio svoje zadnje zaronjavanje. Duž cijele obale blizu Boulogna vidjeli smo 109-ice dolje u poljima u travi, dok su neki još stajali na svojim nosevima." 19 njemačkih pilota se toga dana utopilo dok su samo dvojica spašena hidrozrakoplovom. Bitka za Britaniju uzimala je svoj danak među napadačima.
No i kavalirski duh među Britancima kad su krenuli u borbu je nestajao pred surovom stvarnošću. Npr. pilot David Crook vratio se s borbenog leta u kojem je poginuo njegov cimer. Bilo mu je čudno da su stvari preminulog na mjestu gdje ih je ostavio, a ručnik je bio obješen na prozoru. "Nisam mogao izbaciti iz glave misli o Peteru s kojim sam pričao i smijao se toga dana. Sada je on ležao u pilotskoj kabini njegovog uništenog Spitfirea na dnu Engleskog kanala." Tog popodneva supruga pilota je zvala kako bi dogovorilo njegov odmor da bi saznala od zračnog zapovjedništva vijest o njegovoj smrti.
Mladim pilotima je bilo prekrasno letjeti i boriti se poput sportske utakmice ali borbe su svaki dani donosile ranjene i mrtve što je bio strašan stres i horor kojeg su svaki dan morali iznova proživljavati. Stoga nije iznenađujuće da su obje strane pretrpjele su teške gubitke radi nesretnih slučajeva izvan borbe koji su se događali zbog trenutne nesmotrenosti umornih i neiskusnih mladih pilota. Između 10. srpnja i 31. listopada trećina Dowdingovih i Göringovih gubitaka bila je slučajna.
Izvori:
Max Hastings: Inferno - The World at War, 1939.-1945., 2012.
William Shirer: Uspon i pad Trećeg Reicha, 1977.
Mark Mazower: Hitler's Empire – How the Nazis ruled Europe, 2009.
https://www.britannica.com
http://www.iwm.org.uk
Traljavo 1_ napad na Norvešku i Dansku je uslijedio pošto su Englezi poslali flotu da se iskrca u Narvik. 2_Edwer je procjenio da su oružane snage Engleske povlačenjem iz Francuske ostali bez adekvatne protuoklopne zaštite i invazija je moguća (kao na Kretu), dok Hitler nije imao interes pokorit Englesku jer bi proširio uticaj Japana i Rusije na Eng.kolonije u aziji a Amerika je imala 1482 zastarjela tenka i konjaništvo. 3_tajno su vršeni pregovori u Lisabonu o primirju i okretanju prema SSSR_u... Danas je napisana povijest bez povjesti.