Teška strojnica Browning M2 kalibra 12,7 mm (.50 BMG) u službenoj je uporabi u američkoj vojsci još od dvadesetih godina prošlog stoljeća. S obzirom da se radi o još uvijek operativno vrlo uporabljivoj strojnici, ali ipak vremešne konstrukcije, američki je vojni vrh prije nekoliko godina pokrenuo proces osuvremenjivanja čiji je cilj konačna zamjena Browninga M2 novim oružjem.
Namjera je bila do kraja 2012. u operativnu uporabu uvesti novu strojnicu koja bi bila lakša, pouzdanija, operativnija i izdržljivija od legendarne Browningove „pedesetke“. Težište je prvenstveno stavljeno na konstrukcije domaće, američke proizvodnje unatoč tomu što međunarodno tržište vatrenog oružja već poodavno nudi zanimljive konstrukcije teških strojnica velikih kalibara. Razvoj je krenuo u dva smjera koji su izrodili dvije strojnice XM312 i XM806. Prvi pokušaj s uvođenjem teške strojnice XM312 kao izravnog izdanka propalog XM307 Advanced Crew Served Weapon (ACSW) projekta bacača granata kalibra 25 mm napušten je gotovo istog trenutka kada je vojska odustala od ove ideje bacača „pametnih“ granata.
Cijeli projekt, osim što je bio preskup za vojsku, patio je i od niza tehničkih problema koji bi u slučaju uvođenja sasvim sigurno doživjeli operativni fijasko. Osnovna zamisao jest bila dobiti univerzalno oružje jedinstvene platforme koje bi se u službenoj uporabi u trenu moglo iz bacača granata pretvoriti u tešku strojnicu. Iako su iskustva i povijest pokušaja uvođenja takvih nazovimo ih univerzalnih oružja (primjer neuspjeha pješačko-streljačkog univerzalnog Stonerova 63 Sistema) ukazala na niz problema te gotovo u pravilu završavala neuspjehom, američka je vojska ipak potrošila ne mala sredstva u još jedan pokušaj.
Ovime se htjelo jednim tzv. univerzalnim oružjem zamijeniti dva oružja u službenoj operativnoj ulozi i to Mk19 strojni bacač granata kalibra 40 mm i Browning M2 tešku strojnicu kalibra 12,7 mm. XM312 ipak nije donio nikakve značajnije prednosti spram Browninga M2 osim manje ukupne mase i nešto slabijeg trzaja uz gotovo dvostruko sporiju brzinu paljbe te se od njega odustalo u korist nasljednika XM806. Nakon odustajanja od projekta „dva oružja u jednom pakiranju“ razvijena je XM806, nova teška strojnica kalibra 12,7 mm, čiji se početak operativnog uvođenja očekivao tijekom 2012. godine. No tehnički problemi kao i kod XM312, unatoč optimističnim najavama i određenim poboljšanjima, dovode do nekoliko odgoda, a ne zadovoljavajući rezultati i do konačnog odustajanja od nove teške strojnice. I dalje je osnovni problem bila mala brzina paljbe što je značajno umanjivalo borbenu učinkovitost, a konačno uvjerilo i posljednje skeptike u američkoj vojsci kako nijedno rješenje nije napravilo dovoljno velik iskorak u smjeru poboljšanja te nadmašivanja učinkovitosti u borbama poodavno dokazane Browningove strojnice.
Sredinom 2012. dolazi do otkazivanja svih programa razvoja nove američke teške strojnice te se sredstva namijenjena razvoju novih konstrukcija preusmjeravaju prema osuvremenjivanju teške strojnice Browning M2 u smislu nadogradnje prema A1 (E2) specifikacijama i standardu.
John Moses Browning nesumnjivo je najveći i najsvestraniji konstruktor u povijesti razvoja i proizvodnje vatrenog oružja. Popis oružja koje je on osmislio i pretočio u konkretnu formu konačnog proizvoda je podugačak. Jednako tako velik je i onaj broj njegovih konstrukcija koje su odigrale ili dan-danas igraju važnu ulogu na mnogobrojnim bojišnicama diljem svijeta. Za malo se oružja može ustvrditi kako gotovo i nakon 100 godina od svoga predstavljanja i dalje uživaju povjerenje korisnika. Posebice je to vrijedno priznanje ako dolazi od onih kojima o oružju ovisi život, u prvom redu vojnika i policajaca. Jedno od najcjenjenijih oružja iz Browningove genijalne ostavštine jest danas već legendarna teška strojnica M2 i njen prateći kalibar 12,7x99 mm, odnosno .50 BMG (Browning Machine Gun). Komparativne prednosti tehničke strane M2 strojnice i balistički potencijal 12,7 mm kalibra tolike su da ih generacije boraca diljem svijeta i dandanas slave tepajući im i od milja im dodjeljujući razne nadimke. „Ma Deuce“ (Moja dvojčica) ili jednostavno „Fifthy“ (Pedesetka) samo su najreprezentativniji nadimci koje si je ova teška strojnica priskrbila. Kod naših boraca M2 ostala je upamćena jednostavno kao „Browning“ naprosto zbog puke činjenice kako je ova teška strojnice gotovo u pravilu bila i jedino Browningovo oružje u aktivnoj uporabi!
Povijest nastanka ove teške Browningove strojnice seže u doba Prvoga svjetskog rata kada su bojišnicama dominirale tzv. „teške strojnice“ sijući paniku i strah među neprijateljskom pješadijom. U to se doba „teškim strojnicama“ nazivalo strojno vatreno oružje koje je po neprijatelju djelovalo u obrani s tronožaca i pravilu sa statičkih nerijetko teško uočljivih i dobro utvrđenih položaja. Ovakve „teške strojnice“ smatrane su „teškim“ naprosto radi svoje ukupne težine, a u pravilu su rabile kalibre jednake onim kalibrima standardnih vojničkih pušaka toga vremena. Za razliku od današnjeg poimanja teških strojnica koje nazivamo teškim upravo radi kalibara koje koriste i čiji je balistički potencijal značajno veći od uobičajenih kalibara klasičnoga pješačkog oružja. Masovna taktička uporaba strojnica počela je strojnicom koju je izmislio američki (kasnije i britanski građanin) konstruktor i izumitelj Hiram S. Maxim, a koju se može smatrati prvom suvremenom strojnicom. Njegova je strojnica rabila energiju nastalu ispaljivanjem metka za izbacivanje čahure, ponovno napinjanje mehanizma za okidanje sa zatvaračem i udarnom iglom te ponovno ubacivanje novog, svježeg metka u cijev. Na taj je način strijelac jednostavnim pritiskom na okidač oružja dobio mogućnost gotovo neprekidne strojne paljbe. Nova strojnica ispaljivala je oko 600 metaka u minuti što je za ono vrijeme bilo izuzetno velika vatrena moć nekoga pješadijskog oružja. Kako je konstrukcija nove strojnice bila takva da je zahtijevala hlađenje vodom, njezina je uporaba bila više-manje ograničena na statične pozicije s kojih bih se pokrivao određeni dio bojišta.
Takve strojnice uobičajeno su se nazivale „teškim strojnicama“, dok je rješenje za ostale taktičke probleme poput napada, zauzimanja neprijateljskog uporišta i obrane istoga od eventualnoga protunapada neprijatelja pronađeno u strojnicama koje su se nazivale „lakim strojnicama“. Te strojnice lako je mogao prenositi jedan vojnik pa čak i ako zatreba pucati iz njih u hodu tijekom napada. Najpoznatija laka strojnica toga doba jest američka strojnica Lewis koju su ubrzo usvojili u proizvodnji i počeli koristiti prvo Belgijanci, a za njima i Englezi. Upravo za vrijeme Prvoga svjetskog rata na bojišnicama su se počeli pojavljivati i novi, dotada neviđeni strojevi. Britanci su prvi uporabili tenkove, a Nijemci značajno metalnim oklopima zaštićene zrakoplove. U takvim situacijama, kada se trebalo suprotstaviti novim oblicima prijetnje, pojavila se potreba za jačim kalibrima kojima bi se moglo suprotstaviti takvim oblicima prijetnje. Nijemci su ubrzo predstavili svoju mamutsku protutenkovsku pušku T-Gewehr napravljenu za snažni metak 13,2x92 TuF (Tank und Flieger) s mogućnošću probijanja čelične ploče od 20 mm na 100 m. Američko uključivanje u Prvi svjetski rat ubrzo je i kod njih izazvalo golemo zanimanje za teži i jači kalibar. Navodno je sam zapovjednik Američkih ekspedicijskih snaga u Europi, general John Pershing osobno odredio specifikacije novog metka za koji bi trebala biti napravljena teška strojnica s kojom bi se efikasno mogao suprotstaviti zrakoplovima, tenkovima i raznim oklopnim vozilima. Novi je metak trebao biti napravljen za kalibar ne manji od 0.50 inča (12,7 mm) s izlaznom brzinom (brzina na ustima cijevi) ne manjom od 820 m/s.
Zadatka se prihvatio John Moses Browning koji je ubrzo počeo raditi na razvoju nove strojnice u pogonima Coltove tvornice i odgovarajućeg metka u suradnji s Winchesterom. Browning je odlučio krenuti jednostavnim i prokušanim putem naprosto prilagođavajući konstrukciju svoje već dokazane strojnice kalibra 0.30 inča (7,62 mm, standardni američki vojni metak .30-06). No, prvi su opitni uzorci ukazali na niz problema. Strojnica nije pouzdano radila, bilo ju je teško održati stabilnom tijekom brzometne paljbe, a streljivo osim što je bilo nepouzdano nije zadovoljavalo ni minimum Pershingovih postavljenih uvjeta. Kako Browning i Winchester nikako nisu uspjeli izraditi odgovarajući metak, Browning je došao u posjed nekoliko zarobljenih njemačkih metaka kalibra 13,2x92 TuF. Pažljivo ga analizirajući, posebice barutno punjenje i pritiske koji su se pojavljivali tijekom opaljenja, Browning je redizajnirao čahuru njemačkog metka prvenstveno izbacivši „šeširić“ (prošireni obod čahure) i zaoštrivši kutove ramena čahure. Ovakvim zahvatima uspio je postići postavljenje uvjete i doći do pouzdanijeg metka pogodnijeg za strojno djelovanje.
Za otprilike nešto više od godinu dana John Moses Browning uspio je napraviti funkcionalnu strojnicu koja je više-manje u osnovi nepromijenjena ostala u uporabi do danas. Legenda kaže da je jednom prilikom Browning na upit novinara u čemu je tajna njegova uspjeha rekao: „Jedna kap genijalnosti u bačvi znoja činičudo!“.
Napravljena 1918. godine nova Browningova teška strojnica ušla je u službenu uporabu američke vojske 1923. godine te je krenula na svoj put slave koji traje i dan-danas. Konstrukcija nove strojnice označene kao „Machine gun, .50 calibre, M1921“ temeljila se na bravljenom i zatvorenom zatvaraču te kratkom trzaju cijevi kod koje se cijev zajedno sa zatvaračem nakon opaljenja zajedno kreće prema natrag. Nakon kraćeg vremena cijev se zaustavlja dok zatvarač nastavlja svoj put te vadi praznu čahuru, ponovno zapinje mehanizam za okidanje i na svom povratku uzima novi metak, ubacuje ga i opaljuje, ako je postavljen u položaj za strojnu paljbu.
Hranjenje strojnice obavlja se redenikom! Radi velikog i jakog metka s velikom količinom baruta zagrijavanje cijevi strojnice je vrlo brzo te je Browning predvidio da ona bude vodom hlađena. Modeli nove strojnice predviđeni za uporabu na zrakoplovima hladili su se zrakom, dok je vodeno hlađenje bilo predviđeno za strojnice koje bi se rabile tijekom borbenih djelovanja na tlu.
Od prvih dana Browningova teška strojnica prolazi konstantna poboljšanja i nadogradnje koje joj produžuju životni i operativni vijek. Prva značajnija poboljšanja dolaze tridesetih godine prije Drugoga svjetskog rata kada Samuel G. Green poboljšava cijelu konstrukciju i prilagođava sanduk (kućište) strojnice kako bi ona postala jedinstvena te mogla primiti razne izvedbe cijevi bez obzira bile one predviđene za hlađenje vodom ili zrakom. Također dodaje se i mogućnost hranjenja redenikom s lijeve ili desne strane (originalno je strojnica zamišljena tako da se puni samo s lijeve strane) te ovako modificirana strojnica dobiva oznaku M2. Ipak, budući da je strojnica još uvijek i dalje većinom vodom hlađena, a stijenke originalne cijevi na zrakom hlađenim modelima bile su pretanke i prebrzo su se zagrijavale, uvodi se znatno podebljanja cijev čime se dodatno dobiva i na težini, ali i većoj praktičnosti. Ovako dorađena strojnica dobiva oznaku Browning M2HB (engl. Heavy barrel, teška cijev) i poprima formu kakvu više-manje i danas poznajemo.
Drugi svjetski rat pokazuje sve prednosti M2 HB, posebice izvanrednu kinetičku energiju i probojnost ispaljenog zrna metka kalibra 12,7x99 mm s efikasnom učinkovitošću do 2500 m (ubojitost po neprijateljskog vojnika do 5000 m) te strojnica nalazi primjenu u zrakoplovstvu, mornarici i kopnenim snagama. Njome se opremaju zrakoplovi poput P-51 Mustanga i B-17 Flying Fortress, tenkovi poput M4 Shermana, „jeepovi“ i lako oklopljena vozila pa čak i moćni nosači zrakoplova kao što su USS Enterprise. Neprijateljskom vojniku teška strojnica M2HB postaje prava noćna mora bilo da napada ili se brani zaštićen oklopom transportnih vozila, vrećama pijeska ili se, pak, kao pilot suprotstavlja američkim lovcima.
Nakon Drugoga svjetskog rata Browning M2HB nastavlja sve do današnjih dana sudjelovati u svim bitkama koje vode Sjedinjene Američke Države, a ubrzo postaje i standardno oružje gotovo većine savezničkih država i članica NATO-a. Također je rabe i mnoge druge zemlje! No M2HB iako dokazana u stvarnim uvjetima, nije idealna strojnica te njene mane sve više dolaze do izražaja. Česti zastoji, posebice u pustinjskim uvjetima ratovanja, velika težina, vrlo ozbiljni problemi s promjenom cijevi te velik demaskirajući plamen na ustima cijevi doveli su do toga da se krajem 20. stoljeća krene u proces osuvremenjivanja i osvježavanja strojnice kako bi se ona zadržala u operativnoj ulozi i u 21. stoljeću. Novi standard zaveden kao M2A1 uključuje niz poboljšanja od kojih je posebno važan onaj dio koji uključuje promjenu cijevi i fiksni zazor. Na starijim modelima strojnice strijelac je nakon promjene cijevi morao biti posebno oprezan i pažljivo upasati cijev na unaprijed propisanu udaljenost i namjestiti tzv. „headspace“, odnosno zazor koji nije mogao znati nikako drukčije nego po osjećaju. Tijekom borbe, kada je svaka sekunda važna ovako problematična zamjena cijevi i određivanje pravilnog zazora nikako ne spadaju u poželjnu operativnu odliku oružja. Posebice kada može u slučaju nepravilnog zazora, a u trenutku opaljenja metka, doći do uništenja oružja i ozbiljnih ozljeda po strijelca i posadu. Ostatak promjena prema A1 standardu odnosi se na novi skrivač plamena koji navodno čak smanjuje bljesak i do 95 posto, poboljšani zatvarač, mogućnost blokiranja okidača što nije loša odlika, jer se na taj način može spriječiti slučajno opaljenje operatera na vozilu sa strojnicom (strojnica ima okidačna stražnjoj strani sanduka u obliku leptirovih krila i opaljuje se pritiskom palčeva za razliku od okidača na klasičnom oružju).
A1 standard definitivno je produžio i značajno poboljšao funkcionalnost cijele strojnice u punom smislu riječi te predstavlja dugo željeno poboljšanje koje će nesumnjivo strojnicu M2A1 HB zadržati u daljnjoj uporabi.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u siječnju 2013.