Naslovnica

Revitalizacija Rukavišnikovljeve PT puške

Kako je tada odlučeno da pješaštvo treba biti opremljeno protutenkovskim oružjem, točnije PT puškom, usvojeni su i kriteriji koje takvo oružje mora zadovoljiti.
23. siječnja 2019. u 07:50 0 komentara 606 prikaza
Foto: VP

Za razliku od Njemačke, svoga tadašnjeg saveznika i budućega najljućeg neprijatelja, slobodno se može ustvrditi kako je Sovjetski Savez početak Drugoga svjetskog rata dočekao kompletno nespreman za rat. Mlada, tek nepunih dvadesetak godina stara država
tridesetih se godina prošlog stoljeća suočila sa svojom najgorom predratnom noćnom morom, Staljinovim političkim čistkama! 

DRUGI SVJETSKI RAT - ORUŽJE GARAND - Pobjednička puška američkog vojnika

Osim što je Staljin u luđačkim progonima pobio desetke milijuna svojih zemljaka, on je počistio i velik dio stručnoga vojnog kadra
te tim činom značajno umanjio borbenu spremnost Crvene armije. Na temelju političke podobnosti tako postavljeni generali previdjeli
su ili krivo procijenili mnoge segmente od vitalne važnosti za Crvenu armiju. Jedna od njih odnosila se i na vidove protuoklopne
borbe. Koliko su vodeći ljudi Crvene armije lutali u svojim procjenama, svjedoči činjenica kako se Sovjetski Savez već sredinom tridesetih godina jasno opredijelio u kojem smjeru treba kretati razvoj protutenkovskog oružja pješaštva, ali ipak ništa nije poduzeo kako bi jedinice i naoružao tim oružjem. Lutajući tako u procjenama, vodstvo Crvene armije propustilo je na vrijeme opskrbiti svoje jedinice efikasnim protuoklopnim oružjem, iako su u razdoblju do 1938. godine sovjetski konstruktori izradili petnaestak različitih konstrukcija protutenkovskih pušaka od kojih su neke čak predstavljale vrhunska tehnička i dizajnerska rješenja.

Kako je tada odlučeno da pješaštvo treba biti opremljeno protutenkovskim oružjem, točnije PT puškom, usvojeni su i kriteriji koje takvo oružje mora zadovoljiti. Nova je puška trebala biti relativno prihvatljive težine, lako prenosiva i pogodna za maskiranje sa sposobnošću probijanja oklopa debljine 20 mm na udaljenosti do 500 m pod kutom od 90 stupnjeva. Izabran je i kalibar, tj. metak 14,5x114 mm sa zrnom težine 64 grama i početnom brzinom od oko 1.000 m. U roku od šest mjeseci u uži su izbor ušle puške trojice konstruktora od kojih je za daljnji razvoj izabrana puška konstruktora N.V. Rukavišnikova. Iako je puška bila odlične konstrukcije i pod nazivom „14.,5 mm protivtankovoe ružje obrazca 1939 goda“ usvojena u naoružanje, ideja o protuoklopnoj
pušci ubrzo je napuštena kao neuporabljiva pa je samim time i Rukavišnikova puška kao takva odbačena. Naime, upravo negdje
u to vrijeme, točnije u počecima Drugoga svjetskog rata, sovjetske procjene ugroženosti, potaknute velikim dijelom izvanrednim vojnim uspjesima Njemačke na zapadnoj bojišnici, govorile su kako je razvoj oklopne zaštite njemačkih tenkova otišao toliko daleko
da se čak i topništvo do kalibra 76 mm može smatrati beskorisnim. Impresionirani brzinom kojom su Nijemci rušili sve pred sobom, Sovjeti su pogrešno procijenili snagu njihova oklopa, smatrajući ga znatno superiornijim od onoga kakav je on u stvarnosti i bio.

Tom procjenom posebno je osakaćeno pješaštvo koje je ostalo bez ikakva protuoklopnog oružja, što se kasnije u prvim danima napada na Sovjetski Savez pokazalo izuzetno pogubnim. Masovni tenkovski napadi njemačkog „Blitzkriega“ drobili su u početku i u Sovjetskom savezu sve pred sobom, a jedino na što su se u borbi protiv njih sovjetski pješaci mogli osloniti bili su svežnjevi ručnih granata ili Molotovljevi kokteli. U tim trenucima vojno vodstvo Crvene armije uviđa pogrešku, jer su suprotno njihovim predviđanjima Nijemci u napadu na Sovjetski Savez uporabili i velik broj zastarjelih Panzera I i II te dio zarobljenih francuskih tenkova Renault (u trenutku napada više je bilo ovih tenkova, negoli Panzera III i IV) protiv kojih bi PT puška itekako bila korisna. Ponovno se revitalizira projekt Rukavišnikovljeve PT puške koju se pokušava staviti u proces serijske proizvodnje. No genijalnost dizajna i složenost cijele konstrukcije, a što je u trenucima izbora bila prednost Rukavišnikovlje puške, u presudnom trenutku postaje ujedno i njena najveća mana. Takva je konstrukcija za sobom neminovno povlačila i visoku cijenu izrade što nikako nije odgovaralo ratnim uvjetima u kojima se Sovjetski Savez našao i čija je vojska nasušno trebala efikasno, a ujedno jeftino oružje koje bi se što brže moglo započeti proizvoditi u velikim količinama. 

Ni nepunih mjesec dana od početka njemačkog napada, sovjetski vojni vrh u srpnju 1941. (navodno na osobno inzistiranje Staljina) izdaje promptni zahtjev kojim se od sovjetskih konstruktora vatrenog oružja zahtijevalo da samo u mjesec dana moraju izraditi nacrte i predočiti opitne uzorke novih protuoklopnih pušaka. Zadatka se prihvaćaju vjerojatno u to vrijeme najplodonosniji sovjetski konstruktori V. A. Degtarjev i S. G. Simonov koji uspijevaju u samo 22 dana isporučiti svoje uzorke pušaka. Nakon uspješnih terenskih ispitivanja obavljenih tijekom kolovoza, obje puške, iako konstrukcijski i koncepcijski različite, istodobno bivaju prihvaćene i odmah pod oznakama PTRD-41 i PTRS-41 upućene u serijsku proizvodnju.

Nastavak pročitajte u slijedećem izdanju. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u prosincu 2012.

IZ NOVOG BROJA Operacija "Bagration" IZ NOVOG BROJA Bajunete za "Kalašnjikov" ORUŽJE Ultimax 100 - kultno oružje branitelja
 
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.