Naslovnica

GARAND - Pobjednička puška američkog vojnika

„Garand“ je svoj potencijal izvanredne borbene puške počeo pokazivati na pacifičkom bojištu, u borbama s Japancima.
24. rujna 2018. u 16:22 1 komentara 2424 prikaza
Foto: Vojna povijest

Uobičajena američka vojnička puška iz Drugog svjetskog rata prva je poluautomatska puška ikad usvojena u službeno naoružanje neke od vojski dominantnih i velikih svjetskih sila. Slučaj br.1. Francuska, 6. lipnja 1944. godine. Invazija Saveznika na Normandiju u punom je naletu.

IZ NOVOG BROJA Operacija "Bagration"

Nešto sjevernije od sela Sainte-Marie-du-Mont, na udaljenosti oko tri milje jugozapadno od Utah Beach, plaže na kojoj je u tijeku iskrcavanje američke 4. pješačke divizije (4th Infantry Division), oko 8,30 sati satnik Richard “Dick” Winters naoružan puškom „Garand“ osobno predvodi napad 13 padobranaca E satnije (kasnije se priključilo i 10 padobranaca satnije D) na njemačke topničke položaje na Brécourt Manoru. Njemački položaji, oko četiri haubice kalibra 105mm, bili su dobro utvrđeni i međusobno povezani rovovima.

Kako u početku nije znao broj neprijateljskih vojnika, Winters je rasporedio svoje padobrance i odlučio se na napad na položaj prve haubice s lijeve strane. Napredujući rov po rov od haubice do haubice u bliskom vatrenom okršaju s neprijateljem do izražaja dolazi brzina paljbe njegovog poluautomatskog „Garanda“ i „Garanda“ većine ostalih padobranaca. Slučaj br.2. Nizozemska, trajanje operacije Market Garden, 05. listopada 1944. godine. Satnik Richard “Dick” Winters osobno predvodi napad svoje ojačane desetine na utvrđeni položaj njemačkih trupa na raskrižju puteva oko 1200 m udaljenom od zapovjednog mjesta svoje satnije. Držeći „Garand“ u rukama trči preko otvorenog prostora livade prema raskrižju okruženog nasipima, dolazi do vrha nasipa i ugleda mladog njemačkog vojnika, opaljuje jedan metak kojim ga pogađa, okreće se i ugleda cijeli vod njemačkih vojnika, a koji su bili skriveni iza nasipa. Satnik Winters tada nastavlja pucati prema neprijatelju dok se ne začuje «plank», svojstven zvuk pražnjenja „Garanda“, te on brzo prepunjuje oružje i nastavlja pucati.

U trenutku kada drugi put prazni svoj „Garand“ do nasipa stiže ostatak njegove desetine koju čine vojnici, također pretežito naoružani „Garand“ puškama, te skupnom paljbom djeluju po neprijatelju kojem dolazi pojačanje. Zastrašujuća gustoća paljbe američkog oružja ne dopušta Nijemcima da se konsolidiraju. Završetkom bitke Amerikanci doznaju da su se ustvari borili protiv cijele “nevidljive“ njemačke bojne od oko 300 ljudi. Ove scene iz druge epizode „Day of Days“ (Dan svih dana) i pete naslovljene kao „Crossroads“ (Raskrižje), poznate američke HBO miniserije „Band of Brothers“ u kojoj se opisuje Drugi svjetski rat, odnosno ratni put američke E satnije, 2. bataljuna, 506. padobranske pješačke regimente, 101. zračno desantne divizije i njezinog ratnog zapovjednika satnika (eng. captain) Richarda “Dick” Wintersa (kojeg izvanredno glumi Damian Lewis), možda najbolje ukazuju na sve taktičko borbene prednosti „Garanda“ spram neprijateljske „Mauserove“ puške „Karabiner“ 98k.

IZ NOVOG BROJA Bajunete za "Kalašnjikov"

Dok je američki automat „Thompson“ imao dostojnog protivnika u njemačkom automatu MP 38/40, neprikosnoveni je „Garand“ u svakom pogledu nadilazio mogućnosti „Mausera“ 98k, uobičajene njemačke vojničke puške. Iako je „Garand“ sve svoje prednosti dokazao u žestokim uličnim borbama po europskim naseljenim mjestima, svoj potencijal kao izvanredne borbene puške počeo je pokazivati odavno ranije i to na pacifičkom bojištu. Naime, u borbama s Japancima naoružanim „Arisaka“ puškama, načelno nezgrapnim i dugačkim puškama s uobičajenim obrtnočepnim zatvaračem, američki su marinci sa svojim poluautomatskim „Garandom“ imali veliku prednost. Drastično veća vatrena moć i ubojitost gustoće paljbe „Garanda“ protiv „Arisake“ najbolje su se ogledali u usporavanju i zaustavljanju iznenadnih japanskih, nerijetko i samoubilačkih, napada tijekom borbi po gustim, tropskim šumama kada je poluautomatski režim paljbe „Garanda“ najviše dolazio do izražaja. No priča o „Garandu“ krenula je znatno ranije i to završetkom Prvog svjetskog rata.

Završetak Prvog svjetskog rata i ogromne žrtve s obiju zaraćenih strana te strašna iskustva teških uvjeta rovovskog tipa ratovanja prisilili su vodstva vojski velikih sila na promjenu shvaćanja u koncepciji ratovanja, posebice na polju osobnog naoružanja vojnika. Stare, velike i nezgrapne puške jakih kalibara, pri tome i vrlo spore, bile su sve samo ne učinkovito i praktično oružje. Bliski susreti s neprijateljem kroz čišćenje rovova pored noževa, sjekira i bajuneta koje su vojnici koristili kao kratke mačeve, do čak vojničkih lopatica, u prvi su plan izbacile pištolj i revolver.

Kako pištolj i revolver nikada nisu smatrani pravim vojničkim oružjem već “nužnim zlom“ ukazala se potreba za učinkovitijim oružjem drugačije građe i namjene od postojećih. U to je vrijeme automatsko oružje na bojnom polju prevladavalo jedino u obliku teških mitraljeza, dok se prvo pravo cjelovito automatsko oružje u obliku „Bergmann“ (Schmeisser) automata MP.18 pojavilo tek pred kraj rata s ograničenom borbenom uporabom. Kako tvrdokorni američki generali nikako nisu “mirisali“ automat kao vojničko oružje smatrajući ga primarno policijskim, okrenuli su se drugom automatskom oružju, osobito puškomitraljezima, naslanjajući se tako na iskustva svojih ekspedicijskih snaga s francuskog bojišta, gdje su se ovi susreli s vrlo vjerojatno najgorim puškomitraljezom ikad napravljenim, francuskim CSRG M1915 poznatijim kao „Chauchat“. Nezadovoljni pouzdanosti „Chauchata“, Amerikanci svoje snage pred kraj rata počinju postepeno opremati automatskim oružjem domaće proizvodnje, Browningovom puškom BAR, koja je zamišljena kao oružje kojim će se napadati neprijatelja i pucati iz “kuka u hodu“ što je odgovaralo čišćenju neprijateljskih rovova ili su bar tako sijede generalske glave zamišljale da bi trebalo biti.

Ova se koncepcija s teško naoružanim pješakom koji trči i puca na neprijatelja ubrzo pokazala neučinkovitom jer gotovo da nitko od vojnika nije mogao nadzirati teško automatsko oružje poput BAR-a. Naime, u to je vrijeme BAR ipak bio pretežak za pucanje s ramena ili kuka (dva puta teži od Oružje tadašnje uobičajene američke vojničke puške „Springfield“ M1903) dok je pak s druge strane bio prelagan da bi se učinkovito moglo nadzirati automatsku brzometnu paljbu jakog službenog američkog metka kalibra 30-06 za koji je BAR i bio napravljen. Iako se BAR dokazao kao odlično i borbeno dokazano oružje dandanas se struka ne može odlučiti radi li se o automatskoj pušci ili lakom puškomitraljezu te baš upravo zbog ovih dvojbi i tehničkih svojstava BAR-a, vojni vrh odustaje od svoje koncepcije teško naoružanog pješaka ostavljajući i dalje repetirku „Springfield“ M1903 kalibra 30-06, sporu i zastarjelu pušku, kao osnovno pješačko oružje. Američka je vojska eksperimentirala, uostalom kao i većina ondašnjih velikih vojnih sila, još početkom prošlog stoljeća s poluautomatskim puškama, no tek završetkom Prvog svjetskog rata i shvaćanjem da su kalibri starih repetirki (američki 30-06, britanski .303 „Britsh“, njemački 7,92x57 i sovjetski/ruski 7,62x54R) nepotrebno jaki za uobičajene borbene udaljenosti, zbog čega je i samo oružje preteško, započelo se s radom na novim kalibrima za vatreno vojničko oružje.

IZ NOVOG BROJA Zračni napadi Južnoafričkog ratnog zrakoplovstva (SAAF) na Hrvatsku tijekom Drugog svjetskog rata

Tako je američka vojska u želji da zamijeni svoj službeni metak kalibra 30-06 (7,62x63mm) započela s traženjem novog metka manjeg kalibra, a izbor je spao na manji, kraći i slabiji metak kalibra .276 „Pedersen“ (7x51mm) koji bi omogućio lakšu izradu poluautomatskog i automatskog oružja. Dvadesetih godina prošlog stoljeća u želji da zamijeni i svoju zastarjelu „Springfield“ M1903 pušku američka je vojska krenula s ispitivanjem poluautomatskih pušaka te se izbor nakon dugogodišnjih testiranja nekoliko modela različitih konstruktora sveo na puške konstruktora Johna Pedersena i Garanda (po kojem je puška „Garand“ M1 i dobila ime). Na kraju testiranja puška Garanda proglašena je nadmoćnim pobjednikom i siječnja 1932. godine odlučeno je da se naruči 125 primjeraka puške T3E2, što je bila opitna oznaka „Garanda“ napravljenog za metak kalibra .276 „Pedersen“.

Paralelno je testiran i „Garand“ u kalibru 30-06, ali mu se tijekom pucanja slomio zatvarač budući da je izvorno puška bila zamišljena za slabiji kalibar. U međuvremenu je John C. Garand uspio napraviti neke preinake na većem modelu te ga dovesti u djelotvorno stanje s kojim je uspješno prošao testove zadovoljivši sve postavljene uvjete. Čuvši za uspješnost testova jačeg modela general Douglas MacArthur, navodno u potpunosti nesklon ideji smanjivanja kalibra što bi po njegovom tumačenju dovelo do slabljenja moći puške i umanjivanja njezine borbene učinkovitosti, osobno odbija odobriti svaku službenu promjenu kalibra pravdajući takvu svoju odluku velikim vojnim zalihama strjeljiva kalibra 30-06 i odlučuje da puška T1E2 („Garand“ kalibra 30-06) postaje izbor za novu pušku vojske SAD-a.

Nakon određenih dodatnih vojnih, trupnih testiranja „Garandova“ se puška službeno zavodi kao osnovno oružje američkog vojnika pod oznakom Semi-Automatic Rifle, Caliber 30, M1, a 1936. godine konačno nakon nekoliko preinaka i prilagodbi serijskoj proizvodnji i službeno usvaja. No pušku vrlo brzo gotovo svi počinju prepoznavati po prezimenu njezinog konstruktora te postaje popularna pod imenom „Garand“ pod kojim ju i danas poznajemo. Iako poluautomatska puška, „Garand“ je izuzetno elegantne i glatke linije poput uobičajenih obrtnočepnih repetirki, bez nepotrebnih virećih dijelova koji bi smetali rukovanju. Radi na načelu posudbe plinova koje odvodi ispod cijevi u komoru kroz koju plinovi potiskuju dugački klip koji gura prema nazad (odbravljuje) zatvarač. Ugodna je za pucanje i jednostavna za rukovanje, a ujedno robusna i snažna iako pomalo teška što i nije mana ukoliko ju usporedimo s konkurentskim puškama, njemačkom G43 i sovjetskom/ruskom SVT 40 No za razliku od svojih suparnika na bojištu „Garand“ je načelno bio odlično i pouzdano oružje koje je svome korisniku u kritičnom trenutku jamčilo sigurnost što je itekako bitno za preživljavanje na bojištu.

Američki su vojnici svome „Garandu“ besprijekorno vjerovali što nije bio slučaj s njemačkom G43 koja nije bila baš pouzdana i ne baš toliko cijenjena od Nijemaca kao „Garand“ od Amerikanaca, jednako kao i SVT 40 koji je bio vrlo osjetljiv na grubo rukovanje i surovu okolinu. Baš upravo zbog iznimnih svojstava dokazanih u stvarnim borbenim okolnostima u svim vremenskim uvjetima, od snijega i ekstremnih hladnoća ardenskih šuma do tropskih vlažnih šuma pacifičkih otoka, „Garandu“ je možda najbolji kompliment dao američki general Patton proglasivši ga „najboljom borbenom napravom ikad napravljenom“. Osim po svojoj borbenoj slavi „Garand“ je ostao zapamćen i po posebnom, jedinstvenom načinu pražnjenja, odnosno punjenju oružja.

KONTROVERZE I vojni krugovi bili protiv Führera (prvi dio)

Naime, za razliku od svih poluautomatskih pušaka iz doba svoga borbenog djelovanja, „Garand“ ima jedinstven način punjenja. Umjesto uobičajenih kutijastih spremnika „Garand“ za punjenje koristi metalne držače tzv. klipove (engl. en block clip) zapremnine 8 komada metaka kalibra 30-06, koji nakon ispaljenih svih osam metaka iskače iz tijela puške uz jedinstveni zvonki metalni zvuk kao svojevrsni znak da je puška prazna. Nakon ispaljenog zadnjeg metka zatvarač ostaje u zadnjem položaju, a vojnik s gornje strani ubacuje puni “klip“, otpušta zatvarač koji ubacuje metak u cijev te nastavlja s pucanjem. Dandanas kruže priče kako je baš upravo taj metalni zvuk koji prati izbacivanje držača iz tijela puške možda i najveća mana „Garanda“ jer se navodno tako neprijatelju daje do znanja da je oružje prazno. No vrlo je vjerojatno kako se radi o urbanoj legendi skrojenoj u kuhinjama onih koji nikada nisu osjetili borbu doli o mišljenju i stavu stvarnih boraca. Bilo tko tko je sudjelovao u bliskoj borbi sa žestokom pucnjavom znao bi da je u pomutnji koja vlada u tim trenutcima vjerojatno jako teško bilo zamijetiti bilo kakav drugi zvuk, a kamoli usredotočiti se na zvuk neprijateljskog pražnjenja oružja. Borbeni komplet vojnika naoružanog „Garandom“ iznosio je 192 metka pakovana u 24 “klipa“, a obično su vojnici uz borbeni komplet na remenu oko pojasa nosili i dodatna dva u borbenim rancima. Gledajući „Garand“ logično se nameće pitanje zašto se Amerikanci nisu odlučili na kutijasti spremnik većeg kapaciteta, od npr. 20 komada metaka, koji bi značajno povećao vatrenu moć kako samog oružja tako i jedinica opremljenih s njime.

Nekoliko je službenih inačica od toga da su u vojnom vrhu bili vrlo nepovjerljivi prema pouzdanosti kutijastih spremnika, preko toga da je postojala bojazan kako će vojnici u stresu borbe gubiti spremnike do toga da je izvedba s tzv. klipom puno jeftinija i pouzdanija u konačnici. No kako vrijeme prolazi na svjetlo dana isplivavaju informacije, doduše teško dokazive, da su ustvari tradicionalno orijentirani visoko pozicionirani pojedini časnici odbili inačicu puške s kutijastim spremnikom jer im je narušavala izgled prave vojničke puške, onakve kakvom su je oni zamišljali! Ipak, to su rješenje kasnije primijenili na pušci „Carbine“ .30 M1 tzv. Baby Garandu, gdje su sve primjedbe na kutijaste spremnike pale u vodu pokazavši se neutemeljenima. Iako je službeno ratni put „Garand“ puške za Amerikance završio Korejskim ratom, točnije 1957. godine kada je zamijenjena puškom M14 njegova reputacija izvanrednog i dokazanog oružja produžila životni vijek do današnjih dana.

Osim vojske SAD-a, „Garand“ je uspješno rabljen diljem svijeta od mnogih zemalja koje su bile ili su još uvijek političke blisko interesno povezane sa SAD-om. Najveći proizvođač „Garanda“ izvan „Springfield Armoryja“ iz SAD-a jest Italija gdje se u pogonima „Berette“ licencno nakon završetka Drugog svjetskog rata puška i proizvodila. Mnoge je vojne viškove SAD nakon Drugog svjetskog rata dao Njemačkoj i Japanu kako bi im pomogle lakše organizirati i uzdignuti ponovno svoje posrnule vojne snage. U svome je izvornom obliku puška „Garand“ osim u Korejskom ratu sudjelovala i u sukobima u Vijetnamu, Arapsko-izraelskim ratovima te mnogim drugim svjetskim oružanim sukobima.

Danas se „Garand“ u izvornom obliku originalne vojne puške iz Drugog svjetskog rata u SAD-u najviše koristi u razne ceremonijalne i promotivne svrhe te kao sportsko, natjecateljsko oružje budući da je u SAD-u vrlo razvijena i raširena strjeljačka kultura natjecanja vojnim oružjem. Također je neizostavan dio raznih sajmova o oružju i prezentacije kao uobičajen kulturološki primjerak američke vojne tradicije! S druge se pak strane „Garand“ neizravno u obliku puške M14, a koja nije ništa doli modificirani i usavršeni „Garand“ i dalje ravnopravno nosi sa suvremenijim protivnicima diljem svjetskih bojišnica gdje unatoč svojoj poodmakloj dobi uživa veliku naklonost profesionalaca. Nažalost, strašni zločin kojeg je počinio norveški manijak Anders Behring Breivik 22. srpnja 2011. godine počinjen je američkom puškom „Ruger Mini“ 14 čiji se dizajn temelji upravo na pušci „Garand“ M1.

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u veljači 2012.

TAJNE MISIJE Propalo osam britanskih misija (prvi dio) TAJNE MISIJE Propalo osam britanskih misija (drugi dio) DRUGI SVJETSKI RAT Brodovolje bez plana i bez cilja (prvi dio)
 
  • Universalsoldier:

    Postignuca Bojnika Wintersa i njegove satnije E su odlicno prikazane u miniseriji Band of Brothers. Svi bi trebali pogledati.