Bečki proizvođač oružja Caspar Zoller odlučio je 1498. učiniti prve pješačke arkebuze (puške) preciznijima tako što je u unutrašnjosti cijevi urezao četiri žlijeba. Žljebovi su ispaljenoj kugli osiguravali pravocrtnu putanju leta učinivši arkebuzu preciznijom. S vremenom su se cijevi zbog toga mogle skratiti, što je poslije muskete učinilo također kraćima i lakšima za nošenje.
Francuzi su takve muskete, odnosno puške, nazvali arme carabiné, što prevedeno znači ožljebljeno ili izolučeno oružje. Također, potkraj 15. stoljeća konjanici iz Arabije naoružani su prvim paljbenim oružjem koje su nazvali karab. Početkom 16. stoljeća turski vojnik, također naoružan prvim paljbenim oružjem, nazivan je karabul odnosno strijelac. Prema jednom od ta tri naziva zasigurno su dobili ime vojnici koji su u 17. stoljeću nazvani karabinjerima.
Francuski kralj Louis XIV. (1643.-1715.) zapovjedio 1679. da se u svakoj njegovoj konjaničkoj pukovniji po dvojica najboljih strijelaca naoruža karabinima duže cijevi i većeg dometa. Njihova meta u bitci bili su protivnički časnici. Kako su se karabinjeri pokazali djelotvornima, kralj je 1693. zapovjedio ustroj cijele postrojbe naoružane karabinima koja je postala Royal Carabinieurs. Postrojba je imala četiri brigade sa po dva eskadrona u kojima je svaka kompanija imala 40 karabinjera – sveukupno 1600 ljudi. Bavarski izborni knez Maximillian II. Emanuel, prema uzoru na Francuze, 1696. godine podigao je jedan eskadron karabinjera koji su se potom kao vojna moda proširili po vojskama Europe.
U Francuskoj od 1758. vojvoda od Provanse zapovijeda karabinjerima koji su postali korpusom odnosno Corps Carabinieurs de Monsieur postavši 19. pukovnijom na francuskoj armijskoj listi. Godine 1788. od tog korpusa ustrojene su dvije pukovnije karabinjera sa sveukupno 1200 konjanika. Vrhunac francuskih karabinjera je vrijeme cara Napoleona (1804.-1815.) kada postaju elitom konjaništva i iskazuju se u mnogim bitkama. Oni su od 1810. opremljeni brončanim oklopima i kacigama kakve ima karabinjer na ilustraciji. Njihova kaciga pripadala je takozvanom klasičnom stilu kakvu su nosili oklopljeni pješaci hopliti u antičkoj Grčkoj. Klasicizam je kao stil koji je svoje uzore našao u graditeljstvu i umjetnosti antičke Grčke nastao u Francuskoj potkraj 18. stoljeća kao izraz slobodnoga i demokratskoga građanskog društva.
Iako su francuski karabinjeri opremljeni „antičkim“ kacigama 1810. godine, one su svoje ime dobile poslije. Naime, dvorski slikar Palagio Palagi dobio je 1840. nalog od kralja Pijemonta Carla Alberta da dizajnira kacigu za njegovo konjaništvo. Palagio je za uzor izabrao poznatu grčku skulpturu božice Minerve koja je na glavi nosila kacigu kao i hopliti. Nove kacige nazvane su Minerva kacigama i taj se naziv upotrebljava i danas. Nakon pada Napoleona u francuskom konjaništvu ostavljena je samo jedna pukovnija karabinjera koja je ponovno nazvana Corps Carabinieurs de Monsieur.
Nakon završetka krimskog rata 1856. i pobjede nad Austrijancima 1859., Napoleon III. odlučio je da dvije pukovnije karabinjera postanu elitnim konjaništvom garde koje će isključivo jahati francuske crne konje normanske pasmine. Preustrojem francuske vojske 1865., uglavnom zbog modernizacije i štednje, Napoleon III. odlučio je ukinuti jednu pukovniju karabinjera ostavivši drugu koja je nazvana carskom. Poznate kacige i oklopi, koji su obilježili jednu cijelu epohu, poslani su u skladište. Taj čin izazvao je prosvjede u Parizu u kojima je sudjelovao i pisac Emil Zola. Tražio se povratak poznatih karabinjera. Pod pritiskom javnosti Napoleon III. je popustio i preostaloj pukovniji vratio kacige i oklope. Ono što su za Austrijance bili ulani i Mađare husari, to su i danas za Francuze karabinjeri.