Irska politika neutralnosti u Drugome svjetskom ratu ne može se u potpunosti razumjeti bez osvrta na nasljeđe borbe za neovisnost koja uvelike određuje prirodu anglo-irskih odnosa, posebice irska vanjskopolitička razmatranja kao i percepciju javnosti o prioritetima državne politike.
Neovisna Irska produkt je Anglo-irskog sporazuma iz 1921. godine, pri čemu je 26 okruga otoka (od ukupno 32) priznato kao zasebni dominion unutar Ujedinjenog Kraljevstva (status poput Kanade, Australije ili Novog Zelanda), dok je u preostalih šest okruga na sjeveroistočnom dijelu otoka uspostavljena samoupravna pokrajina pod nazivom Sjeverna Irska koju London i međunarodna zajednica smatraju integralnim dijelom britanskog teritorija. Od prvog dana postojanja neovisna Irska prihvatila je neutralnost kao načelo vanjske politike, odbivši sudjelovati u svim budućim ratovima pod britanskom zastavom. Oko 200 000 Iraca borilo se u Prvome svjetskom ratu na strani Antante, dok ih je oko 27 500 dalo živote za rat u kojem Irska nije imala nikakvog interesa osim „obveze solidarnosti“ prema britanskoj braći. Osnivači države željeli su manje oružane snage koje bi bile dostatne za obranu zemlje od potencijalnih agresora, dok bi sigurnost očuvali nemiješanjem u budućim konfliktima.
Međutim, idilični pacifizam konstantno će narušavati militantni republikanci koji se nisu pomirili s Anglo-britanskim sporazumom o podjeli otoka. Irski separatisti naposljetku će saveznike pronaći u tradicionalnim britanskim neprijateljima, Sovjetskom Savezu te od 1936. godine nacističkoj Njemačkoj (što će se posebice odraziti na njemačko-irske odnose tijekom Drugog svjetskog rata).
U rujnu 1923. godine irska vlada odlučila je pristupiti Ligi naroda prihvativši načela kolektivne sigurnosti i pacifizma, unatoč nemogućnosti provođenja apsolutne neutralnosti koja je bila suprotna načelu kolektivne sigurnosti. Irska je iskazala značajnu predanost ko[1]lektivnim obvezama Lige sve dok njena svrha uspješno egzistira u međunarodnom sustavu. Međutim, heterogenost irskog javnog mijenja iskazala se prilikom sankcija Mussolinijevoj Italiji 1935. godine zbog napada na članicu Lige naroda Etiopiju. Naime, dio javnosti usprotivio se vladinoj odluci o podržavanju kolektivnih sankcija prema talijanskom agresoru solidarizirajući se sa „većinski katoličkom državom.“
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. siječnja 2022.