Iz Beča je stigao nalog da Picolominija, koji je umro od kuge kojom se zarazio u Skopju u prosincu 1689., zamijeni vojvoda od Holsteina i pripremi obranu od novog osmanskog napada dok ne stigne general Veterani, koji je već bio na putu prema Nišu.
Veterani, kojem rana od opsade Vidina još uvijek nije zacijelila, saznavši za situaciju, navodno je tada izjavio da će ako treba "s puškom na ramenu krenuti prema Nišu" kako bi na vrijeme tamo stigao. Ne uzimajući u obzir nadmoćnost neprijateljskih snaga (Osmanlije su imali oko 18 000 vojnika), vojvoda od Holsteina i pukovnik Strasser nepromišljeno su im s vojskom od 3 500 vojnika krenuli u susret kod mjesta Kačanik, nedaleko od Skoplja. Tu su 1. siječnja 1690. njihove snage okružene i što potučene, što raspršene. Strasser je poginuo, a vojvoda je jedva izvukao živu glavu.
Put prema Nišu je Osmanlijama bio otvoren i Veteranija je zapala zadaća da ga brani: on je imao tek 2 000 vojnika, dok je oko grada kružio neprijatelj s deset puta većom vojskom. Podmaršal iz Niša piše 24. siječnja svom rođaku Altovitiju: "...pomozi bože da se održim ovdje, neprijatelj likuje i čeka ga dobar plijen zbog naše lijenosti..." Unatoč tomu, Veterani je vjerovao da se Niš nikako ne smije prepustiti neprijatelju i grčevito ga je branio sve do kolovoza 1690. godine, kad je opozvan iz Beča i ponovno poslan u Erdelj, a obranu preuzeo Guidobald von Starhemberg. Kad su mu Osmanlije 16. kolovoza ponudili da se preda, Starhemberg im je odgovorio da ne zna turski te da neće ulaziti ni u kakve pregovore.
Gotovo cijeli taj mjesec on je izdržao opsadu, pa iako je 26. bio ponovno ranjen, hrabrio je demoralizirane vojnike i uvjeravao ih u skori dolazak Ludwiga Badenskog. Kako do toga ipak nije došlo, morao je napokon 9. rujna odustati i predati grad neprijatelju. Nakon ovoga nije više bilo moguće spriječiti Osmanlije da dođu do Beograda i ponovno ga zauzmu.