Osmansko Carstvo i Hrvatska imaju niz povijesnih dodirnih točaka

Osmansko Carstvo, osim što je uvelike utjecalo na današnji izgled Balkana u političkom smislu, asocijacijama u nama prvo, vjerujem, oslikava svoj vojni aspekt. Vjerujem da nema osobe koja se na spomen Osmanskoga Carstva neće prvo sjetiti imena velikog osvajača Sulejmana Veličanstvenog, a iako je i niz drugih istaknutih sultana osvajača u osmanskoj povijesti, kojima toliko naglašeno vojno djelovanje gotovo u potpunosti baca u drugi plan sve ostalo što su radili, bilo je samo pitanje vremena kad će neki ljubitelj vojne povijesti iz hrvatske historiografije napisati monografiju o Osmanskom Carstvu.

I onaj tko pomno prati nove naslove iz područja vojne povijesti, kao da je mogao pretpostaviti da bi upravo to mogao biti Hrvoje Spajić. Svojim, usudim se reći, sada već prepoznatljivim raspravljačkim stilom, hrvatskoj čitateljskoj publici Spajić je aktualizirao već, redom po naslovima knjiga, niz tema iz vojne povijesti: Waffen-SS: Mračne sile zločinačke politike, 2010.; Velika islamska osvajanja 632. – 750., 2019.; Bizant i rat. Temeljna vojna i ratovodstvena obilježja bizantskoga društva 600. – 1453., 2019.; Rimska vojska – gospodar bojišnice antike, 2019.; Križarski ratovi – Templarski pogled, 2020, a knjiga Osmanlije: uspon i pad 1299. – 1922. (naklada Despot infinitus, 2022.) njegova je posljednja u nizu, o kojoj će upravo ovdje biti riječ. Osim toga, objavio je i niz brojnih znanstveno-popularnih članaka (Hrvatski vojnik, Vojna povijest), a nakon objave i ove knjige, u kojoj je ukratko razmotrio povijest Osmanskoga Carstva, stavljajući, dakako, ponovno naglasak na vojni aspekt, može se reći da praktički nema povijesnoga perioda iz europske povijesti u koji Spajić svojim istraživačkim opusom nije zavirio. U nastavku će, uz pokoji komentar, redom biti iznesen pregled ove knjige po poglavljima i dijelovima.

U Uvodu (str. 11–14) autor najavljuje sadržaj knjige i rezimira povijesni pregled Osmanlija na nekoliko najbitnijih natuknica, budući da je i cijela knjiga zapravo sažeti povijesni pregled Osmanskoga Carstva. Detaljniji povijesni pregled Osmanlija počinje poglavljem Uspon 1299. – 1413. (str. 15–42) u kojem, na samom početku, autor napominje razliku između imena Turska i Osmansko Carstvo, odnosno kako Osmanlije nikada nisu svoju državu označavale imenom Turska, već su je jednostavno zvali Devlet-i ʿAlīye-i ʿOsmānīye (str. 15). Izjednačavanje „Turaka“ i „Osmanlija“ ni danas, čini se, još nije izašlo iz svakodnevne uporabe. Budući da je temeljna odrednica Osmanskoga Carstva bila islamska religija, autor se dotiče i početaka islama (str. 16–17), slično kao što i veliki povjesničar osmanske povijesti Josef Matuz započinje svoju monografiju o Osmanskom Carstvu, koja je prevedena na hrvatski jezik (1992.), a na koju se Spajić uvelike referirao i u svojem pregledu. Valja natuknuti i da islam autoru nije strana tema budući da je pred koju godinu objavio i ranije spomenutu knjigu Velika islamska osvajanja 632. –750. Pritom nije naodmet spomenuti i kako su Karahanidi bili prvi turski narod koji je u cjelini prihvatio islam (str. 19–20), a uzevši u obzir kako u historiografiji općenito postoji navika gledanja početaka osmanske države tek od Osmana (1258. – 1324.), odnosno prvoga sultana, veliki plus ove knjige je što je njen manji dio upravo posvećen i svojevrsnim „prapočecima“ Osmanskoga Carstva.

Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. veljače 2022.