Može li postojati humano i nehumano streljivo?

Može li postojati humano i nehumano streljivo? Ova tema se dosta povlačila kroz pisanja tiska zaraćenih strana tijekom Prvoga svjetskog rata. Često se nametalo pitanje može li streljivo uopće nositi epitet čovječnosti kada znamo da je njegova svrha uperena protiv čovjeka, vojnika. Ali, s obzirom na rane koje je pojedino streljivo uzrokovalo, razlika između ova dva tipa streljiva bila je više no očita. Pronalazak puške u 14. stoljeću bitno je utjecao na način ratovanja. Od prvih pušaka koje su se punile kroz usta cijevi trebalo je proći pola tisućljeća da bi konačno polovinom 19. stoljeća dobili moderno pješačko naoružanje koje je dalo glavnu karakteristiku ratovanja te da bi se prema njenom djelovanju promijenili principi ratovanja. Masovna uporaba puške u ratovima potakla je i pitanje ozljeda koje zadaje njeno streljivo.

Sistematsko proučavanje djelovanja streljiva na ljudsko tijelo započelo je tek nakon Francusko-pruskog rata (1870. - 1871.), a rezultati tih istraživanja doveli su do konstrukcije modernog pješačkog streljiva. Do početka Prvoga svjetskog rata bilo je poznato da postoje vrste streljiva od kojega rane lako zarastaju i onoga od kojega je izlječenje ranjenika vrlo teško. Razlika je bila u obliku i sastavu puškanog taneta, kao i u brzini i sili kojom ono leti. 

Prijašnja puščana tanad bila su izrađena od materijala koji bi se u tijelu ranjenika deformirao ili bi se pod stanovitim uvjetima rasprsnuo. Zahvaljujući tim zapažanjima intenzivno se radilo na usavršavanju puščanog streljiva kako bi ono postalo humanije i pričinjalo što manju štetu tijelu i time pospješilo ozdravljenje rane. Upravo taj razvoj svjedoči o osnovnom principu modernog ratovanja u kojem nije cilj ubiti, već privremeno onesposobiti protivnika.

Ne propustite od četvrtka, 4. travnja u prodaji novi broj magazina Vojna povijest na svim kioscima za samo 19,99 kuna.