Teorija o "vojnoj revoluciji", kako je povjesničar Michael Roberts nazvao ideju da je u razdoblju od 16. do sredine 17. stoljeća došlo do naglog, nezapamćenog razvoja vojne tehnologije, taktike i masovne mobilizacije, kakva se može okarakterizirati jedino kao revolucija, nije kod svih njegovih kolega naišla na bezuvjetno odobravanje.
Neke od protuargumenata iznio je vojni povjesničar Jeremy Black:
"Pogrešno je pretpostaviti da su, dok su Nizozemci i Šveđani usvojili novu taktiku, druge vojske stagnirale i nastavile se boriti u velikim i relativno nediferenciranim formacijama. Doista, pješačke formacije uglavnom su postajale tanje, a točan odnos između kopalja i pušaka velikim dijelom ovisio je o veličini i prirodi pojedinih postrojbi i konfiguraciji terena. U vojsci Flandrije (španjolska vojska poslana u Nizozemsku radi gušenja pobune u drugoj polovici 16. st., op. p.) postojao je određeni trend povećanja vatrene snage, s novim ustrojem 1634. godine u kojem je tri četvrtine pješaka bilo naoružano mušketama, a samo četvrtina kopljima.
Bitke su obično dobivale iskusne i motivirane trupe čija je dispozicija bila dobra raspoređenost, a ako su snage bile ravnopravno po snazi, sukobi su završavali neodlučnim ishodima ili su ih određivali drugi čimbenici, poput terena, dostupnosti i angažmana pričuva i ishoda konjaničkih sukoba na bokovima, koji su najčešće išli u korist onoj strani koja je prva napala. To je moglo dovesti do toga da pobjednička konjica napadne neprijateljsko pješaštvo tamo gdje su bili vrlo ranjivi: na boku ili straga, kao kod Rocroi ili Nasebya. Iskusno i dobro raspoređeno pješaštvo obično je bilo sigurno od frontalnog napada konjice, ali ne nužno i drugog pješaštva. Francuzi su napali ukopane bavarske snage kod Allerheima, u otprilke podjednakim omjerima, i bili su uspješni, što je pokazalo da obrana nije uvijek bila superiornija. Ipak, snaga obrane prijetila je taktičkim zastojem u pješačkom ratovanju što je dovelo do posebne potrebe za vještinama zapovijedanja i fleksibilnom i učinkovitom konjicom.
Inovativne ideje nisu nužno bile superiorne. Inovativnije linearne formacije, duboke samo pet ili šest redova, bile su daleko ranjivije na bočni i stražnji napad od ranije korištenih kvadratnih formacija i kolona. Dapače, fleksibilnost i kreativnost, kao i sposobnost odgovara na konkretnu situaciju bili su mnogo značajniji. Kod Jankova, Šveđani, podržani od Hessenaca, u početku nisu mogli pobijediti približno jednake austrijske snage (oko 15 000 vojnika sa svake strane), ali su uspjeli nadmudrivanjem i napadima sa stražnje strane, kao i vještom i energičnom upotrebom poljskog topništva. Austrijska vojska je uništena, a Šveđani su imali koristi od taktičke fleksibilnosti svojih iskusnijih snaga."
Jeremy Black., EUROPEAN WARFARE, 1494–1660, London and New York, 2002., str. 150. - 151.
Ilustracija: Mušketiri španjolskog terciosa u 17. stoljeću, José Ferre Clauzel.
Izvor: www.facebook.com/LaurusLeslaeana