Ustanak protiv Nezavisne Države Hrvatske i njezinih saveznika, nacističke Njemačke i fašističke Italije tijekom 1941. uglavnom je imao lokalni karakter, a za prevlast nad vodstvom ustanika, osobito u krajevima naseljenima pretežno srpskim pučanstvom, nadmetali su se četnici i komunisti. Kada je Tito u takozvanom „lijevom skretanju“ težište s oslobodilačke prenio na revolucionarnu borbu i počeo stvarati proleterske brigade, zatražio je i od Glavnog stožera Hrvatske da formira sličnu proletersku bojnu. Ova je bojna trebala „revolucionalizirati“ dijelove Hrvatske koji nisu bili obuhvaćeni ustankom pa se izričito zahtijevalo da proleteri većinom budu Hrvati. Bojna se formirala postupno, a sve tri proleterske satnije okupile su se 7. svibnja 1942. u Korenici. Na ondje održanoj svečanosti Ivan Rukavina, kao zapovjednik, i Vladimir Bakarić, kao politički komesar Glavnoga stožera, predali su bojni crvenu zastavu sa srpom i čekićem.
U trenutku osnutka bojna je imala oko 240 boraca podijeljenih u tri satnije: 1. ličko-dalmatinsku, 2. kordunsku i 3. primorsko-goransku te strojnički vod. Za zapovjednika je imenovan Ižanin Ante Banina, a zamjenik mu je postao Ličanin Milan Žeželj. Odmah su upućeni u sjevernu Dalmaciju gdje su neuspješno pokušali obnoviti zamrli ustanak, a zatim u Gorski kotar i na Žumberak. Na jesen se bojna povukala na Kordun gdje je ušla u sastav 13. hrvatske brigade „Josip Kraš“, poslije preimenovane u 13. proletersku udarnu brigadu „Rade Končar“. Ustrojavanje Prve proleterske bojne Hrvatske bila je jasna manifestacija stvaranja višeg oblika vojne organizacije i na kraju stvaranja većih partizanskih oružanih formacija. Do kraja 1942. u Hrvatskoj je ustrojeno još 17 brigada, četiri divizije i Prvi hrvatski korpus.