Manje od dvije godine prošle su od kraja Drugoga svjetskog rata. Dok pola svijeta leži u ruševinama, u Parizu se odvija mirovna konferencija na kojoj Hitlerovim europskim saveznicima oduzimaju teritorije.
Finska se treba vratiti u granice iz 1941. godine i gubi sjevernu luku Petsamo u korist SSSR-a. Bugarska mora Jugoslaviji vratiti Vardarsku Makedoniju, a Grčkoj Zapadnu Trakiju. Rumunjska gubi Besarabiju i sjevernu Bukovinu te južnu Dobrudžu, ali joj je vraćena sjeverna Transilvanija koju je izgubila Mađarska. Mađarska trpi velike teritorijalne gubitke. Oduzimaju joj se teritoriji koje je dobila na štetu Rumunjske, Čehoslovačke i Jugoslavije. U slučaju Jugoslavije radi se o Prekomurju, Bačkoj i Baranji. Najveći problem ipak je pitanje kako odrediti granice prvoga njemačkog saveznika, Italije. Od početka je bilo jasno da će Italija morati odustati od svojih kolonija u Africi (Libije i Istočne Afrike). Italija će uz to morati priznati neovisnost Albanije, odustati od svoje koncesije u kineskome Tianjinu te vratiti Grčkoj otočje Dodekanez. Granica Italije i Jugoslavije bila je pak posebno komplicirano pitanje koje neće biti lako riješiti.
Istoga dana kada je na pariškoj mirovnoj konferenciji nakon dvije godine potpisan mirovni sporazum između Italije i Jugoslavije, u Puli se pred zgradom savezničkoga zapovjedništva u Carrarinoj ulici zaustavio automobil. Iz automobila je izišao časnik britanske vojske koji se potom uputio prema vojnicima postrojenima za inspekciju. Toga zimskog jutra u Puli je padala kiša i puhao je jak vjetar.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. veljače 2020.
N