Naslovnica

Okupacija Crne Gore i Sandžaka

Uvođenjem šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra zabranjen je rad svim nacionalnim strankama pa time i Crnogorskoj federalističkoj stranci čiji je najveći dio vodstva i članstva potom pristupio režimskoj Jugoslavenskoj radikalnoj zajednici.
28. siječnja 2020. u 07:45 0 komentara 1535 prikaza
Foto: Biblioteka "Tajne sile"

Odmah nakon stvaranja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevstvo SHS) u prosincu 1918. godine političke snage na području Crne Gore podijelile su se u dva suprotstavljena tabora: na tzv. „bjelaše“ (pristalice ujedinjenja) i „zelenaše“ (protivnike ujedinjenja, odnosno pobornike obnove crnogorske državne neovisnosti).

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (PRVI DIO) Velika Albanija - Kosovo i Albanija

Navedena podjela zadržala se do raspada Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. godine te je imala utjecaj i na opću situaciju u Crnoj Gori tijekom Drugoga svjetskog rata. Tijekom priprema za prve izbore na području Kraljevstva SHS, 1920. godine, pristalice „bjelaša“ nisu formirali svoju političku organizaciju koja bi imala za cilj brigu o interesima crnogorskog naroda nego su u velikoj većini pristupili postojećim srpskim građanskim strankama (Demokratskoj, Radikalnoj, Republikanskoj i Zemljoradničkoj). Time su praktički postali „ispostava“ srpskih građanskih stranaka na području Crne Gore bez vlastitog političkog programa.

S druge strane „zelenašima“ kao otvorenim protivnicima ujedinjenja nije dopušteno formiranje političke stranke te je time spriječen i njihov izlazak na izbore. Na sljedećim izborima 1923. godine dopušten je izlazak na izbore Crnogorskoj stranci (Crnogorska federalistička partija) koja je formirana na temelju političkog programa stvaranja autonomne Crne Gore u sklopu Kraljevstva SHS te priznanja crnogorske nacije kao ravnopravne hrvatskoj, srpskoj i slovenskoj. Na spomenutim izborima u ožujku 1923. godine federalistička stranka osvojila je drugo mjesto po broju glasova na području Crne Gore (svega 228 glasova manje od Radikalne stranke), dok je na izborima održanima u veljači 1925. godine Crnogorska federalistička stranka izbila na prvo mjesto po broju dobivenih glasova čime je postala najvažnija politička snaga na području Crne Gore. Međutim, krajem 1920.-ih godina XX. stoljeća Crnogorska federalistička stranka počela se dijeliti na tri struje: pristalice kralja Nikole I. Petrovića Njegoša koji su za cilj imali restauraciju crnogorske državnosti na čelu s dinastijom Petrovića, dok su drugu brojniju struju činili pristalice jugoslavenske državne zajednice koja bi trebala biti uređena na federativnoj osnovi. Treću, najmalobrojniju, ali najekstremniju struju, činili su pristaše Sekule Drljevića koji se zalagao za otvorenu oružanu borbu za uspostavu neovisne crnogorske države. Budući da je dijelio iste stavove o potrebi revolucionarne borbe s ciljem promjene postojećeg stanja u Kraljevstvu SHS, odnosno u konačnici njezinu dezintegraciju, Drljević se počinje povezivati s predstavnicima Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) i hrvatskim nacionalistima.

Uvođenjem šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra zabranjen je rad svim nacionalnim strankama pa time i Crnogorskoj federalističkoj stranci čiji je najveći dio vodstva i članstva potom pristupio režimskoj Jugoslavenskoj radikalnoj zajednici. Potpomognut od utjecajnih političara projugoslavenske orijentacije („bjelaša“) u Nikišiću je 1. prosinca 1920. godine formiran Glavni odbor udruženja četnika za područje Crne Gore (za predsjednika glavnog odbora izabran je Radovan Tomić). Na samom početku svoga djelovanja „Udruženje četnika za slobodu i čast otadžbine“ bila je udruga koja je trebala u svojim redovima obuhvatiti samo ratne veterane. Međutim, organizacija u svom kasnijem djelovanju postaje glavni promicatelj ideje stvaranja „Velike Srbije“. Na tragu navedenog cilja Udruženje četnika djelovalo je na području Crne Gore promičući ideju o jedinstvu srpske i crnogorske nacije.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (PRVI DIO) Talijansko i njemačko okupacijsko područje Slovenije

Kraljevina Italija je odmah po okončanju I. svjetskog rata počela pokazivati interes za rješenje crnogorskog pitanja. U navedenom vremenu na području Italije nalazile su se postrojbe crnogorske vojske (razmještene u nekoliko tabora), na temelju sporazuma potpisanog 30. travnja 1919. godine, između Kraljevine Italije i crnogorske emigrantske vlade (pristalica crnogorskog kralja Nikole I.), a za koje je vlada Kraljevine Italije preuzela obvezu obuke i opskrbe. Talijanska kraljevska dinastija Savoia je zbog svojih posebnih veza sa crnogorskom dinastijom Petrovića (kći crnogorskog kralja Nikole I., kraljevna Jelena, udala se za talijanskog kralja Vittoria Emanuelea III. 1896. godine i time postala talijanska kraljica Elena), preko talijanske kraljevske vlade, podupirala crnogorsku emigrantsku vladu i samoga kralja Nikolu I. u njihovim pokušajima za restauracijom crnogorske države i dinastija. Ovim je osim navedenog Kraljevina Italija vršila stalni pritisak na Beograd u cilju ostvarenja svojih političkih ciljeva na jugoistoku Europe.

Prema odredbama „Rapalskog ugovora“, potpisanog 12. studenoga 1920. godine, između Kraljevstva SHS i Kraljevine Italije, potonja se obvezala raspustiti sve postrojbe crnogorske vojske. Smrt kralja Nikole I. (1. ožujka 1921. godine) olakšala je situaciju za talijansku stranu te je talijanska vlada već 24. ožujka iste godine donijela odluku o razoružanju crnogorske vojske u Italiji, a 1. lipnja i odluku o raspuštanju iste. Odmah potom je vlada Kraljevine Italije suspendirala daljnju pomoć crnogorskoj emigrantskoj vladi Dr. Jovana Plamenca (jedan od glavnih organizatora tzv. „Božićne pobune“ protiv ukidanja neovisne crnogorske države 1919. godine, strijeljan od strane partizana 1944. godine).

Dolaskom Mussolinija na vlast u Italiji te potom uspostavom fašističkog režima, Italija pokazuje sve veći interes prema području jugoistoka Europe, a posebno prema Jugoslaviji, Albaniji i Grčkoj. Ekspanzionistička talijanska politika kulminira invazijom, a potom i aneksijom Albanije u travnju 1939. godine čime je Italija stvorila „mostobran“ za širenje na istočnu obalu Jadrana. Neposredna posljedica talijanskog zauzimanja Albanije bilo je jačanje separatističkih težnji na području Crne Gore. Tako se pojavljuje letak „Mila od Crne Gore“ u kojem se sve Crnogorce poziva na „veliko svijetlo djelo oslobođenja stare svete otadžbine“. Poslije stvaranja Banovine Hrvatske u kolovozu 1939. godine, na temelju sporazuma Cvetković-Maček, u crnogorskim federalističkim krugovima započinje politička akcija da se postojeća Zetska banovina ustroji u autonomnu upravnu jedinicu – banovinu Crnu Goru. U opisanom stanju Crna Gora dočekuje 27. ožujka (puč dijela časnika kraljevske jugoslavenske vojske), odnosno 6. travnja 1941. godine i napad sila Osovine na Kraljevinu Jugoslaviju.

Za napad u smjeru Crne Gore, talijansko vrhovno zapovjedništvo predvidjelo je angažman 9. vojske (zapovjednik: general Alessandro Pirzio Biroli) koja je bila raspoređena na sjeveru albanskog ratišta. Devetu talijansku vojsku sačinjavali su: XIV. zbor (zapovjednik: general zbora Giovanni Vecchi sa: 38. pješačkom divizijom „Puglie“ i 4. alpskom divizijom „Cuneense“), XVII. zbor (zapovjednik: general zbora Giuseppe Pafundi sa: 18. pješačkom divizijom „Messina“, 32. pješačkom divizijom „Marche“ i 131. oklopnom divizijom „Centauro“) i XVIII. zborom (zapovjednik: general zbora Gabriele Nasci sa: 53. pješačkom divizijom „Arezzo“, 41. pješačkom divizijom „Firenze“ i 24. pješačkom divizijom „Pinerolo“). Talijansko Zrakoplovno zapovjedništvo Albanija (Comando Aeronautica Albania) pod zapovjedništvom general-bojnika zrakoplovstva Ferruccia Ranza imalo je zadaću osiguranja zračne podrške. Za provedbu navedene zadaće prikupljena su 133 lovačka, 20 obrušavajućih i 69 izvidničkih zrakoplova. Talijanska ratna mornarica predvidjela je uporabu tri svoja razarača za blokadu izlaza jugoslavenskih ratnih brodova iz ratne luke u Boki. Međutim, najveći dio navedenih talijanskih snaga (izuzev pomorskih) bio je angažiran u borbama s grčkom vojskom. Iako je na crnogorskom području kraljevska jugoslavenska vojska imala svega četiri pješačke divizije (u odnosu prema talijanskih šest pješačkih, jedne alpske i jedne oklopne divizije) iskoristila je neaktivnost talijanske vojske i sa svojim snagama prešla u napad te prodrla u Albaniju (od 8. do 13. travnja 1941. godine). Talijani su 14. travnja 1941. uspjeli zaustaviti daljnje napredovanje jugoslavenske vojske na područje Albanije i sljedećega dana pokrenuti protunapad na jugoslavenske snage. U međuvremenu je njemačka 60. motorizirana divizija (zapovjednik: general-poručnik Friedrich-Georg Eberhardt) do 17. travnja (istoga dana je službeno kapitulirala jugoslavenska kraljevska vojska) stigla pred Podgoricu dok je njemačka 8. oklopna divizija (zapovjednik: general-poručnik Walter Neumann-Silkow) istoga dana ušla u Nikšić.

IZ NOVOG BROJA Crnogorac iz Montyjeve Osme vojske

Do 25. travnja 1941. sve njemačke postrojbe povukle su se s područja Crne Gore, a umjesto njih su okupaciju područja preuzele talijanske postrojbe iz sastava XVII. zbora. Nakon što su ministar vanjskih poslova Trećeg Reicha Joachim von Ribbentrop i ministar vanjskih poslova Kraljevine Italije Galeazzo Ciano do 22. travnja 1941. godine uskladili sve detalje oko podijele teritorija bivše Kraljevine Jugoslavije, Kraljevina Italija je donijela odluku o restauraciji Kraljevine Crne Gore koja je trebala biti u personalnoj uniji s Kraljevinom Italijom prema obrascu primijenjenom u slučaju Kraljevine Albanije. Na tragu navedenog za područje Crne Gore imenovan je civilni povjerenik Kraljevine Italije 28. travnja 1941. u liku veleposlanika Serafina Mazzolinia, a sam talijanski kralj Vittorio Emanuele III. posjetio je Cetinje 16. svibnja 1941. godine.

U međuvremenu je od strane dijela rukovodstva Crnogorske stranke ustrojeno Privremeno upravno povjerenstvo (Privremeni administrativni komitet) na čelu s Jovanom Popovićem koji je trebao pripremiti proglašenje restauracije Kraljevine Crne Gore u granicama iz 1914. godine. Drugi dio rukovodstva Crnogorske stranke na čelu s generalom Krstom Popovićem (karizmatična osoba crnogorske povijesti XX. stoljeća, posljednji načelnik Glavnog stožera Crnogorske kraljevske vojske u Gaeti, Italija, od 1919. do 1921., jedan od glavnih organizatora Božićne pobune 1918., potom politički emigrant u Argentini i Belgiji, vratio se početkom 1930.-ih godina XX. stoljeća u Crnu Goru i nastanjuje se u Nikšiću gdje se pridružuje Crnogorskoj stranci) zalagao se za obnovu Crne Gore u granicama predviđenim Londonskim ugovorom od 26. travnja 1915. godine (Crna Gora proširena s područjem Dubrovnika, Hercegovine, Sandžaka, Metohije s Prizrenom i sjeverni dio Albanije do Drača). Međutim, umjesto proširenja Crne Gore, vlada Kraljevine Italije donosi 18. svibnja 1941. odluku o aneksiji područja Boke Kotorske te ustrojavanju Provincije Boke Kotorske (Provincia di Cattaro). Dok je područje Ulcinja, Tuga, Plava, Gusinja i Rožaje pripojeno Velikoj Albaniji.

Postojeće Privremeno upravno povjerenstvo od 18. svibnja 1941. godine mijenja ime u Crnogorsko savjetodavno vijeće (predsjednik: Jovan Popović) s glavnim ciljem organizacije Sabora na kojem bi bila proglašena restauracija Kraljevine Crne Gore. Za datum održavanja Sabora izabran je 12. srpnja 1941. godine (na taj dan pravoslavni vjernici slave Petrovdan). U ranim jutarnjim satima 12. srpnja započeo je s radom Sabor isticanjem crnogorske državne zastave na Dvoru kralja Nikole na Cetinju, a potom je u dvorani Crnogorskog kraljevskog kazališta „Zetski dom“ započeo rad Sabora pod predsjedanjem Dr. Mihaila Ivanovića. Glavni zaključci Sabora bili su sažeti u nekoliko točaka: poništavanje odluke tzv. Velike narodne skupštine održane u Podgorici 26. studenoga 1918. godine koja je donijela odluku o ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom te proglašavanje suverene i neovisne države Crne Gore u obliku ustavne monarhije.

IZ NOVOG BROJA Tehnološki razvoj sovjetskoga oklopništva u Hladnome ratu

Međutim, već idućega dana, 13. srpnja 1941. godine, došlo je do masovnog ustanka protivnika suradnje s talijanskim vlastima, odnosno do oružane pobune projugoslavenski orijentiranog dijela stanovništva (uglavnom simpatizeri i pripadnici „bijelih“, organizirani kroz četničke postrojbe te članovi Komunističke partije Jugoslavije). Zapovjednik talijanskih snaga u Albaniji (9. vojska) general Alessandro Pirzio Biroli 15. lipnja 1941. zapovijeda generalu zbora Luigiju Mentastiju (zapovjedniku XIV. zbora) da uguši ustanak na području Crne Gore. Za izvršenje navedene zadaće generalu Mentastiju su podređene sljedeće snage: 18. pješačka divizija „Messina“ (koja se nalazila raspoređena na području Crne Gore) te postrojbe iz sastava 9. vojske s područja Albanije (38. pješačka divizija „Puglie“, 5. alpska divizija „Pusteria“, 48. pješačka divizija „Taro“, 22. pješačka divizija „Cacciatori delle Alpi“ i 41. pješačka divizija „Firence“ te albanska borbena skupina Skenderbeg jačine četiri bojne, tri bojne granične straže, dvije legije „crnih košulja“, konjaničku pukovniju i jednu zrakoplovnu izvidničku skupinu). Navedenim talijanskim snagama bilo je potrebno punih mjesec dana teških borbi da bi ponovno uspostavile nadzor nad većim dijelom Crne Gore te protjerale ustaničke snage iz gradova i s glavnih prometnica. Same protuustaničke operacije talijanskih snaga završene su sredinom kolovoza 1941. godine.

Nastavak pročitajte u slijedećem nastavku. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u svibnju 2015.

BORBE ZA ŠIROKI BRIJEG - DRUGI DIO Završni napadi i posljedice bitke za Široki Brijeg BORBE ZA ŠIROKI BRIJEG - PRVI DIO Njemačka obrambena "Zelena crta" IZ NOVOG BROJA Njemački motorni jedrenjaci uz obalu otoka Paga
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.