Naslovnica

Crna Gora i Sandžak u Drugom svjetskom ratu

Nakon kapitulacije Kraljevine Italije u rujnu 1943. godine imenovan je SS pukovnik i pukovnik policije Karl von Krempler za SS i policijskog vođu Crne Gore i Sandžaka (SS und Polizeiführer für Montenegro und Sandschak).
29. siječnja 2020. u 07:45 0 komentara 7385 prikaza
Foto: Biblioteka "Tajne sile"

Još tijekom izvođenja protuustaničkih operacija Mussolini je 24. srpnja 1941. godine donio odluku o imenovanju generala Alessandra Pirzia Birolia za Zapovjednika talijanskih postrojbi u Crnoj Gori te mu je predana sva vojna i civilna vlast na području Crne Gore.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (DRUGI DIO) Kosovo i Albanija u Drugom svjetskom ratu

Istom odlukom dotadašnji civilni povjerenik Serafino Mazzolini razriješen je sa svoje dužnosti. Jedna od prvih odluka generala Pirzia Birolia bila je smjena svih dotadašnjih kotarskih predstojnika te imenovanje novih uz koje su imenovani i talijanski povjerenici. Potom je u svakom od kotara ustrojeno oružničko zapovjedništvo (crnogorska žandarmerija), a u općinama oružničke postaje. Uz navedeno crnogorsko oružništvo u svakom kotaru i općini razmještene su postrojbe talijanskih karabinjera (talijansko oružništvo). Dr. Sekula Drljević je 30. kolovoza 1941. u ime sudionika „Petrovdanskog sabora“ objavio izjavu u kojoj se naglašava da se ostaje pri odlukama donesenima na Saboru 12. srpnja 1941. te da su u tijeku pripreme za obrazovanje crnogorske vlade.

Međutim, 3. listopada 1941. talijanska vlada donosi odluku o ustrojavanju Guvernorata za Crnu Goru, a za guvernera je imenovan general Alessandro Pirzio Biroli. Pri guvernoratu je ustrojeno Civilno povjerenstvo na čelu s Dr. Guglielmom Rulliem koji je vodio političke, civilne, sudske i upravne poslove. Jedna od prvih mjera novoimenovanog guvernera Crne Gore generala Birolia bilo je raspuštanje „Povjerenstva za neovisnost Crne Gore“ koji je osnovan kao nukleus buduće vlade Crne Gore, a dva glavna člana spomenutog povjerenstva su uklonjena s Cetinja (Jovan Popović je smješten u Nici gdje je živio do izbijanja rata, a Sekula Drljević je interniran u San Remo, a poslije se sklonio u Zagreb kao gost poglavnika NDH Dr. Ante Pavelića). Temeljna zamisao guvernera generala Birolia bila je obuhvatiti sve protukomunističke snage u zajedničku borbu protiv partizana koje je smatrao najvećom opasnošću. Iz navedenih razloga talijanskim postrojbama na terenu je zapovjeđeno da izbjegavaju sukobe s četničkim postrojbama, odnosno ukoliko je moguće da s četničkim snagama dogovore zajedničko djelovanje protiv partizana. Nadalje, Biroli se okrenuo u političkom dijelu prema političarima iz građanskih stranaka velikosrpskog usmjerenja te je kao „gestu prijateljstva“ iz internacije u Albaniji pušteno 1800 bivših službenika Zetske banovine koji su bili projugoslavenske kraljevske političke orijentacije.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (PRVI DIO) Velika Albanija - Kosovo i Albanija

Početkom studenoga 1941. godine guverner Crne Gore general Pirzio Biroli donosi odluku o ustrojavanju Dragovoljačke protukomunističke milicije (Milizia volontaria anticomunista - MVAC). U svakom kotaru na području Guvernorata Crne Gore predviđeno je ustrojavanje jedne bojne MVAC koja je trebala biti naoružana pješačkim naoružanjem, a brigu oko opskrbe preuzima najbliža postrojba talijanske vojske. Dio četničkih postrojbi „legaliziran“ je kroz postrojbe MVAC-a. Već ranije spomenuti karizmatični crnogorski general Krsto Popović poziva početkom ožujka 1942. godine pristaše crnogorske neovisnosti da se okupe pod crnogorski alaj-barjak (ratni stijeg Crne Gore do 1918.). Pozivu generala odaziva se 1650 dragovoljaca od kojih se ustrojava Lovćenski zdrug (Lovćenska brigada, jačine četiri bojne, nazivani „krilašima“) kao prva postrojba Crnogorske narodne vojske koja je trebala imati ukupno 8000 vojnika. Krajem rujna 1942. godine zapovjednik „Jugoslavenske vojske u otadžbini“ general Dragoljub Mihailović zapovijeda Pavlu Đurišiću (zapovjedniku četničkih postrojbi na sjeveru Crne Gore - „Limsko-sandžački četnički odred“) da s jednakom odlučnošću radi na uništenju kako partizana tako i „krilaša“. Tijekom ofenzive osovinskih snaga početkom 1943. godine (pothvat „Bijeli“ – „Weiss“, bitka u dolini rijeke Neretve) general Popović odbija pozive Talijana i četnika za zajedničko djelovanje protiv partizana, ali istodobno prešutno dopušta povlačenje dijela partizanskih snaga preko područja koje su njegove postrojbe držale pod nadzorom (granica s NDH prema istočnoj Hercegovini). Početkom srpnja 1943. kod generala Popovića dolazi Savo Čelebić (njegov bivši suborac iz „Božićnog ustanka“ 1919. godine i kasniji partizanski general) s osobnom porukom Josipa Broza Tita da se sa svojim snagama priključi partizanskom pokretu što general Popović odbija (zanimljiva je činjenica da su oba Popovićeva sina, Nikola i Radovan, još od 13. srpnja 1941. bili pripadnici partizanskih postrojbi, a Nikola je kasnije dostigao čin generala JNA).

Tijekom cijele prve polovine 1942. godine talijanske postrojbe uz podršku četničkih postrojbi te Lovćenskog zdruga vodili su teške borbe s partizanskim postrojbama što je rezultiralo uništenjem ili povlačenjem većine partizanskih postrojbi s područja Crne Gore. Guverner Crne Gore general Pirzio Biroli 24. srpnja 1942. godine donosi odluku o formiranju Odbora crnogorskih nacionalista (Odbor je imao 17 članova, po jednog predstavnika iz svakoga kotara te po jednog predstavnika iz gradova Cetinja i Podgorice, a na čelu odbora se nalazio Blažo Đukanović). Odbor je prihvaćen kao jedini predstavnik crnogorskog naroda pred talijanskim vlastima te je odlučivao i predlagao osobe za rad u civilnim službama. Potom je guverner Biroli čitavo područje Crne Gore podijelio na tri područja: 1. kotari: Bijelo Polje, Kolašin, Berane, Andrijevica i Šavnik pod zapovjedništvom Pavla Đurišića (zapovjednik Limskosandžačkog četničkog odreda); 2. kotari: Nikšić, Danilovgrad i Podgorica pod zapovjedništvom Baje Stanišića (zapovjednik Zetskog četničkog odreda) i 3. kotari: Cetinje i Bar pod zapovjedništvom Krste Popovića (zapovjednik Lovćenske brigade).

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (DRUGI DIO) Njemačko okupacijsko područje Slovenije i Operativna zona Jadransko primorje

Postrojbe pod zapovjedništvom Pavla Đurišića i Baje Stanišića bile su dio „Jugoslavenske vojske u otadžbini“, odnosno četničke postrojbe koje su „legalizirane“ kao postrojbe protukomunističke milicije (MVAC). Talijanska strana je preuzela brigu oko opskrbe postrojbi te zdravstvenog zbrinjavanja ranjenika. Početkom 1943. godine izvršen je preustroj četničkih snaga na području Crne Gore. Tako je od Limsko-sandžačkog četničkog odreda ustrojena Limsko-sandžačka grupa četničkih korpusa (komski, limski, mileševski i durmitorski četnički korpus s ukupno 13 brigada, odnosno ukupno 15 349 četnika) dok se Zetski četnički odred preustrojava u Zetsku grupu četničkih korpusa (zetski, nikšički i lovćenski četnički korpus s osam brigada, odnosno ukupno 5000 četnika). Tako je početkom 1943. godine na području Crne Gore bilo nešto više od 20 000 pripadnika četničkih postrojbi. Osim navedenih četničkih postrojbi Talijani su u protu-partizanskim akcijama koristili i crnogorsko oružništvo (2500 oružnika) te Lovćensku brigadu Crnogorske narodne vojske generala Krste Popovića sa oko 2000 pripadnika.

Krajem veljače 1943. godine u tijeku velike protu-partizanske operacije „Bijelo“ general Mihailović zapovijeda angažman crnogorskih četničkih postrojbi. Tako na područje od Mostara do Ivan Sedla (oko 80 km) biva raspoređeno 2200 četnika iz sastava Zetske grupe četničkih korpusa pod zapovjedništvom Baje Stanišića. Iz sastava Limsko-sandžačke grupe četničkih korpusa Pavla Đurišiča upućeno je prema Jablanici daljnjih 4800 četnika koji su se pridružili bosanskim četničkim postrojbama (3000 ljudi) okupljenim u dolini Neretve. Tako je početkom ožujka 1943. godine u dolini Neretve koncentrirano 10 000 pripadnika četničkih postrojbi. Glavnina partizanskih snaga (Glavna operativna grupa) na čelu s Vrhovnim stožerom partizanskih snaga forsira Neretvu 6./7. ožujka 1943. te 7. ožujka dolazi do frontalnog sudara glavnine partizanskih i četničkih snaga tijekom kojega partizanske snage odbacuju glavninu četničkih snaga prema istoku. Prodor partizanskih postrojbi u smjeru Crne Gore i Sandžaka traje sve do 20. ožujka 1943. kada su kod Kalinovnika razbijene posljednje četničke snage. U tijeku ovih borbi od 7. do 20. ožujka 1943. crnogorske četničke postrojbe pretrpjele su goleme gubitke od kojih se nisu uspjele oporaviti do kraja rata. Krajem ožujka 1943. ostaci crnogorskih četničkih postrojbi vratili su se na svoja ranija područja djelovanja u Crnoj Gori. Zapovjedništvo talijanskih postrojbi Crne Gore (XIV. zbor) nastavilo je zajedničku borbu s četničkim postrojbama protiv partizanskih snaga na cijelom području Crne Gore. Sama borbena djelovanja postajala su sve češća uz angažman sve većeg broja partizana, što je početkom ljeta 1943. dovelo do toga da su talijanske snage nadzirale samo veća mjesta dok su četničke postrojbe nadzirale samo manji dio ruralnih područja. Ovakva situacija je ostala nepromijenjena do kapitulacije Kraljevine Italije početkom rujna 1943. godine. Na vijest o potpisanom primirju između Zapadnih saveznika i Kraljevine Italije odmah je reagiralo zapovjedništvo 2. oklopne vojske (zapovjednik: general pješaštva Lothar Rendulic) te je prema području Crne Gore upućen V. SS gorski zbor (zapovjednik: SS general Artur Phleps) s podređenom 7. SS gorskom dragovoljačkom divizijom (zapovjednik: SS general-bojnik Carl Reichsritter von Oberkamp) i 118. lovačkom divizijom (zapovjednik: general-poručnik Josef Kübler). Prva zadaća njemačkih postrojbi u Crnoj Gori bilo je razoružanje talijanskih postrojbi što je izvršeno bez većih teškoća i vrlo brzo. Potom su njemačke postrojbe na području Crne Gore razmještene na način koji im je trebao omogućiti odbijanje mogućeg pokušaja iskrcavanja savezničkih snaga. Istovremeno njemačke postrojbe su odmah krenule u energičnu borbu s partizanskim snagama. Budući da Nijemci nisu raspolagali s dovoljnim vlastitim snagama za borbu protiv partizana, odlučili su za navedena borbena djelovanja u što većoj mjeri angažirati postrojbe sastavljene od Crnogoraca.

Već 8. rujna 1943. godine ustrojeno je mjesto Vojnog zapovjednika Albanije i Crne Gore (Militärbefehlshaber Albanien und Montenegro), međutim, već 15. rujna navedeno zapovjedništvo mijenja ime u Njemački opunomoćeni general u Albaniji i Crnoj Gori (Deutsche Bevollmächtigte General in Albanien und Montenegro) čija je zadaća bila predstavljanje njemačkog Wehrmachta kod albanske vlade te vođenje svih poslova vojno-okupacijske uprave na području Albanije i Crne Gore. Na mjesto opunomoćenog generala imenovan je general topništva Theodor Geib, kojega je 1. lipnja 1944. godine zamijenio general-poručnik Otto Gullmann. Navedeni opunomoćeni general bio je operativno podređen Vojnom zapovjedniku jugoistoka, (Militärbefehlshaber Südost) generalu pješaštva Hansu Felberu, a mjesto opunomoćenog generala ukinuto je nakon povlačenja njemačkih postrojbi s područja Crne Gore 15. prosinca 1944. godine.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (PRVI DIO) Talijansko i njemačko okupacijsko područje Slovenije

Za obavljanje zadaća iz djelokruga vojno-okupacijske uprave za područje Crne Gore ustrojeno je Vojno-upravno zapovjedništvo 1040. (Feldkommandantur 1040.) sa sjedištem na Cetinju. Za zapovjednika Vojno-upravnog zapovjedništva 1040. imenovan je general-bojnik Wilhelm Keiper. Vojno-upravnom zapovjedništvu 1040. dodijeljen je jedan upravni stožer na čelu s višim vojno-upravnim savjetnikom Hansom Hankeom u čijoj su nadležnosti bila sva pitanja civilne uprave (drugi dio vojno-upravnog zapovjedništva bio je zapovjedni stožer na čelu kojega je bio bojnik Friedrich Ammann). Vojno-upravno zapovjedništvo 1040. ustrojilo je i nekoliko mjesnih vojno-upravnih zapovjedništava (Ortskommandantur) i to na Cetinju, potom u Podgorici, Baru, Herceg Novom i Kotoru s manjom ispostavom u Tivtu. General-bojnik Keiper je 20. listopada 1943. godine zapovjedio ustrojavanje novog crnogorskog oružništva, čije je zapovjedništvo ustrojeno 4. studenoga 1943. godine. Na čelo zapovjedništva imenovan je bojnik Pero Marušić kojega je u lipnju 1944. naslijedio bojnik Dimitrije Boljević, dok je za načelnika stožera zapovjedništva oružništva imenovan satnik Dejan Bilić. Do kraja 1943. godine ustrojeno je osam bojni crnogorskog oružništva (bokokotorski, barski, cetinjski, podgorički, danilovgradski, nikšički, šavnički i kolašinski) s ukupno 3000 oružnika. Istom odlukom generala Keipera pristupilo se ustrojavanju dragovoljačke „Narodne milicije“ koja je krajem 1943. godine imala 1500 pripadnika ustrojenih u četiri bojne. Osim navedenih snaga na području Crne Gore nastavile su djelovati četničke postrojbe (osobito Limsko-sandžačka grupa četničkih korpusa pod zapovjedništvom Pavla Đurišiča koji je za svoja borbena djelovanja protiv partizana od strane Nijemaca odlikovan Željeznim križem I. stupnja) i Lovćenska brigada generala Krste Popovića (koji je nakon povlačenja njemačkih postrojbi nastavio s gerilskim ratovanjem sve do pogibije 1947. godine). Njemačka vojna uprava uspostavljena je u dijelu središnje i južne Crne Gore dok je sjever „prepušten“ četničkim postrojbama.

Prema zapovijedi generala Keipera 10. studenoga 1943. godine formirana je Narodna uprava za područje Crne Gore, Boke i Sandžaka. Na čelu Narodne uprave nalazio se Narodni upravni odbor za čijeg predsjednika je imenovan Ljubo Vuksanović. Glavna zadaća Narodnog upravnog odbora bilo je vođenje civilnih poslova. Međutim, na poticaj Narodnog upravnog odbora došlo je do ustrojavanja Zapovjedništva nacionalnih postrojbi za Crnu Goru (Komanda nacionalnih trupa za Crnu Goru), a za zapovjednika je imenovan bojnik Jovan Đukanović. Pod ovim zapovjedništvom obuhvaćene su snage crnogorskih četnika te je ustrojeno pet odreda (lovćenski, zetski, nikšički, limski i sandžački). S druge strane, u istom vremenu Pavle Đurišić od njemu podređenih snaga (Limsko-sandžačka grupa četničkih korpusa) ustrojava Crnogorski dragovoljački zbor (Crnogorski dobrovoljački korpus) jačine tri pukovnije (5000 ljudi). Krajem 1944. godine zajedno s postrojbama njemačke vojske koje su napuštale područje Crne Gore povuklo se na područje NDH i oko 8700 pripadnika raznih crnogorskih postrojbi (oružnika, milicije i četnika) te oko 3000 članova njihovih obitelji. Navedenim snagama u povlačenju zapovijedao je Pavle Đurišić i u svom pokušaju proboja prema Zapadu došlo je do sukoba s oružanim snagama NDH na Lijevča polju (kod Banja Luke), koji se odigrao od 30. ožujka do 8. travnja 1945. godine. Budući da su crnogorske postrojbe doživjele katastrofalan poraz, došlo je do potpunog raspada istih (sam Pavle Đurišić, zajedno s većinom zapovjednika crnogorskih četničkih postrojbi, strijeljan je 17. travnja 1945. od strane ustaša u logoru Jasenovac na što su Nijemci oštro prosvjedovali budući da je Đurišić bio nositelj njemačkog vojnog odlikovanja). Od ostatka pripadnika crnogorskih postrojbi Dr. Sekula Drljević je ustrojio Crnogorsku narodnu vojsku (jačine tri zdruga) koja se povukla zajedno s postrojbama NDH prema Zapadu te su njezini ostaci u svibnju 1945. predani od strane Britanaca jugoslavenskim postrojbama.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (DRUGI DIO) Kolaboracijske vlade u Srbiji (1941.-1944.)

Sandžak

Smješten na tromeđi između NDH, Crne Gore i Srbije s mješovitim stanovništvom, Sandžak je predstavljao relativno malo područje na kojem su djelovale različite političke skupine potpuno oprečnih interesa. Ubrzo nakon proglašenja NDH skupina muslimanskih političara, uglavnom s područja Sjenice, pokrenula je političku akciju u pokušaju pripajanja područja Sandžaka NDH. Budući da je navedeni pokušaj pripojenja Sandžaka NDH osujećen, građanski političari predvođeni Hasanom Zvizdićem okreću se ustrojavanju vlastite samouprave. Odmah po preuzimanju lokalne uprave ustrojava se i dragovoljačko oružništvo sa zadaćom uspostave te čuvanja reda i mira. Najveći dio Sandžaka okupirale su talijanske postrojbe iz sastava 5. alpske divizije „Pusteria“ (zapovjednik: general-bojnik Giovanni Deposito). Zapovjednik talijanske divizije general Deposito odobrio je formiranje Upravnog odbora (koji se sastojao od pet članova pod predsjedništvom Hasana Zvizdića) sa sjedištem u Sjenici. Jedna od glavnih zadaća Upravnog odbora bilo je ustrojavanje dragovoljačkih milicijskih snaga („muslimanska milicija“ pod zapovjedništvom Čamila Praševića) koje su se trebale suprotstaviti kako partizanskim snagama tako i zaštiti lokalno muslimansko stanovništvo od četničkog pokolja.

Nakon kapitulacije Kraljevine Italije u rujnu 1943. godine imenovan je SS pukovnik i pukovnik policije Karl von Krempler za SS i policijskog vođu Crne Gore i Sandžaka (SS und Polizeiführer für Montenegro und Sandschak). Von Krempler je bio podređen Višem SS i policijskom vođi za Srbiju (SS i policijskom generalu Augustu von Meyszneru, a potom SS i policijskom generalu Hermannu Behrendsu), a na samom području svoje nadležnosti ustrojio je dva policijska oblasna zapovjedništva (Polizeigebietskommandantur) jedno za Crnu Goru, a drugo za područje Sandžaka.

Policijsko oblasno zapovjedništvo za Crnu Goru je imalo zadaću nadzora nad ustrojem i u stvarnosti je zapovijedalo postrojbama crnogorskog oružništva i narodne milicije. S druge strane na području Policijskog oblasnog zapovjedništva za Sandžak von Krempler je ubrzo po preuzimanju svoje dužnosti ustrojio Zaštitnu policijsku pukovniju „Sandžak“ (Polizei Selbstschutz Regiment Sandschak) jačine četiri bojne. Upravo navedena postrojba je postala glavni nositelj borbenih djelovanja protiv partizanskih snaga.

Početkom studenoga 1944. godine najveći dio Zaštitne policijske pukovnije „Sandžak“ pojačan s nekoliko stotina pripadnika „muslimanske milicije“ dolazi na područje Sarajeva pod zapovjedništvom Sulejmana Hafiza Pačariza. Navedene snage su formalno podređene Ustaškoj vojnici te sudjeluju u borbama za Sarajevo tijekom ožujka i početkom travnja 1945. godine.

Ostatak pripadnika pukovnije u travnju 1945. godine prebačen je na područje Siska gdje ulazi u sastav 30. jurišne pukovnije 18. hrvatske jurišne divizije s kojom se povlače u smjeru Austrije, a po predaji oružanih snaga NDH najveći dio preživjelih pripadnika bivše „sandžačke pukovnije“ odlučuje se za proboj kroz britanske položaje. Dio pripadnika Britanci zarobljavaju i promptno predaju partizanskim snagama dok se jedan manji dio uspijeva probiti u unutrašnjost Austrije.

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u svibnju 2015.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (PRVI DIO) Nedićeva Srbija TREĆI DIO Staljinove (krajnje štetne) čistke DRUGI DIO Staljin - vojni zapovjednik u Ruskom građanskom ratu
 

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.