Tijekom Prvoga svjetskog rata ruska carska mornarica imala je relativno malu ulogu i to isključivo na Baltiku i Crnom moru, izvodeći uglavnom defanzivne aktivnosti kao što su bile polaganje mina i ograničeni podmorničarski rat.
Na takvu taktiku rusko mornaričko zapovjedništvo odlučilo se već početkom rata, kada je njemačka podmornica 11. listopada 1914. torpedirala i potopila rusku krstaricu „Pallada“ na Baltiku. Vjerojatno pod utjecajem katastrofe u Cušimskoj bitki, a dodatno konsternirani gubitkom navedene krstarice, zapovjedništvo ruske ratne mornarice potpuno je odustalo od angažiranja velikih plovnih jedinica, te prešlo na potpuno defanzivnu taktiku kao što je polaganje minskih polja i njihova obrana manjim plovnim jedinicama uz snažnu potporu obalnog topništva. Ta taktika je bila iznimno učinkovita u Baltiku (bolje rečeno Finskom zaljevu kao dijelu Baltika) zbog geografskih značajki tog prostora, međutim znatno manje na potpuno drugačijem Crnom moru. Crnomorska flota je glavninom snaga isplovila prema Bosporu i u nekoliko navrata bombardirala turske obalne položaje i komunikacije, a tijekom proljeća 1915. godine formirane su desantne snage (5. kavkaski korpus) koje su trebale biti desantirane u okviru Dardanelske operacije kao potpora savezničkim snagama.
Početkom ljeta iste godine rusko vrhovno zapovjedništvo shvatilo je kako desant takvih razmjera više nije moguć, pa se od njega potpuno odustalo (5. kavkaski korpus upućen je na bojište u Galiciju). U međuvremenu, uz veliku tursku potporu kroz Bospor i Dardanele u Crno more je uplovila skupina njemačkih podmornica, koja je odmah započela s borbenim djelovanjem. Poučeni iskustvom gubitka krstarice na Baltiku, rusko zapovjedništvo je povuklo sve veće plovne jedinice u matične baze (prvenstveno Sevastopolj) i prešlo na prilično ograničeni podmornički rat i polaganje minskih polja ispred protivničkih luka i na njegovim komunikacijskim pravcima. Do kraja Prvoga svjetskog rata jedina veća pomorska operacija ruske flote odigrala se na Baltiku 13. lipnja 1916. godine, kada je ruski flotni sastav (jedan oklopni krstaš, dvije krstarice i 11 razarača) napao njemački konvoj od 14 transportnih brodova u pratnji jedne pomoćne krstarice i nekoliko fregata ispred švedske luke Norrköping. Tom prilikom potopljena je njemačka pomoćna krstarica, dvije fregate i 3-5 transportnih brodova.
Međutim, nakon toga više nisu izvođena borbena djelovanja većih plovnih sastava kako se ne bi pogoršali politički odnosi sa Švedskom, koja je na tu rusku aktivnost reagirala žestokim diplomatskim komunikeom. Uglavnom, do kraja rata većih aktivnosti ruske carske mornarice više nije bilo. U međuvremenu, došlo je do ozbiljnih promjena u samoj Rusiji. Masovni štrajkovi koji su u siječnju i veljači 1917. zahvatili Petrograd, Moskvu i druge velike gradove, pretvarali su se postupno u opću političku demonstraciju protiv rata i carizma i na kraju prerasli u masovni ustanak. Vojnici koje je carska vlada htjela uporabiti protiv štrajkača i demonstranata bratimili su se s radnicima i masovno prelazili u redove ustanika. Carska vlast u Rusiji definitivno je pala 2. ožujka abdikacijom vladajuće dinastije Romanova, a usporedno sa svrgavanjem carske vlasti, revolucionari su stvarali sovjete radničkih i vojničkih deputata kao tijela svoje vlasti. U Izvršnom komitetu Petrogradskog i Moskovskog sovjeta većinu su dobili predstavnici esera i menjševika, koji su smatrali revoluciju završenom nakon svrgavanja carske vlasti i uspostavom parlamentarizma. Revolucija u veljači 1917. godine zbacila je carizam i uspostavila svojevrsni oblik parlamentarne demokracije, ali nije riješila najvažnije probleme u zemlji - Rusija nije istupila iz rata i nisu provedene nužno potrebne socijalne reforme. Nakon tih događaja boljševici su počeli tajne pripreme za nasilnim preuzimanjem vlasti, u čemu su imali veliku podršku vojske koja je zahtijevala mir po svaku cijenu, a revolucija je započela 24. listopada 1917. (po starom kalendaru ili 6. studenoga po novom). Na rijeci Nevi se već nalazila laka krstarica «Aurora», u potpunosti pod nadzorom boljševika, koja je svoje topove uperila u Zimski dvorac i time postala prvi ratni brod u sastavu buduće sovjetske ratne mornarice (kada su istekli svi ultimatumi boljševika, krstarica «Aurora» otvorila je paljbu iz svojih topova na Zimski dvorac, nakon čega je uslijedio juriš revolucionara, koji su tijekom noći potpuno svladali bilo kakav otpor).
Sovjetska socijalistička revolucija svakako je jedan od najznačajnijih revolucionarnih procesa XX. stoljeća, kojim je promijenjena globalna međunarodnopolitička scena. Od prvih dana pobjede revolucije, boljševička partija radila je na organizaciji nove države i stvarala socijalistički oblik gospodarstva. U potpunosti je bio eliminiran stari aparat vlasti i raspuštena Ustavotvorna skupština, te uveden sustav kojeg su marksistički teoretičari nazvali «diktaturom proletarijata». Sovjetska socijalistička revolucija ubrzala je završetak Prvoga svjetskog rata, ali kao njezina neposredna posljedica izbio je težak i krvav Ruski građanski rat 1918. - 1920. godine. Koliko je revolucija izvedena razmjerno brzo i s relativno malim gubicima (za dva dana borbi poginulo je samo šest sudionika, dok je oko 50 bilo ranjeno), toliko je građanski rat odnio ogromne žrtve, a u zemlji izazvao neslućena razaranja. Tijekom građanskog rata nova sovjetska ratna mornarica ustrojena je Lenjinovim dekretom od 18. veljače 1918., međutim nakon rata nalazila se u katastrofalnom stanju – desetine tisuća mornara i časnika koji su napustili mornaricu (bilo da su prebačeni na kopno u sastav Crvene armije, bilo da su dezertirali ili raspoređeni na nove dužnosti) nije se vratilo u njezin sastav, a ratni brodovi su svedeni samo na nekoliko potpuno devastiranih plovnih jedinica Baltičke flote kojima je nužno bio potreban temeljiti remont, posade i gorivo, dok ostale flote praktično više nisu niti postojale Kompletno stanje tadašnje sovjetske ratne mornarice moglo se sagledati u kratkom izvješću Revolucionarnom vojnom savjetu jednog od vodećih zapovjednika i organizatora Crvene armije Mihaila Vasiljeviča Frunzea – „Mi više nemamo ratnu mornaricu“.
S obzirom da mlada sovjetska država nije imala niti dovoljno sredstava, niti dovoljno raspoloživih kapaciteta, niti dovoljno osposobljenih stručnjaka za izgradnju ratne flote istovremeno na svim morima, odlučeno je da se prvo započne s izgradnjom Baltičke flote, gdje se za time osjećala strateška potreba, a osim toga, postojali su i najbolji uvjeti. Vrlo brzo stvoreni su ambiciozni planovi reorganizacije sovjetske ratne mornarice, koji su trebali omogućiti njezino izrastanje u jednu od najmoćnijih pomorskih svjetskih sila. Samo u razdoblju 1921. – 1924. godine školovano je više od 20 000 pomorskih specijalista, a u razdoblju 1923. – 1928. više od 1200 mornaričkih časnika različitog profila. No, vjerojatno pod utjecajem trauma iz Cušimske bitke i pomorskih operacija Prvoga svjetskog rata, sovjetsko vojno i državno čelništvo uglavnom se orijentiralo na izgradnju većeg broja lakih plovnih jedinica i podmornica, dok je izgradnja suvremenih bojnih brodova i teških krstarica bila planirana tek za razdoblje četvrte „petoljetke“ (petogodišnjeg državnog plana izgradnje i industrijalizacije – op-aut.). Do te „petoljetke“ koja je trebala dati flotni sastav za dominaciju na svjetskim morima nikada nije došlo, jer je izbio Drugi svjetski rat.
U novi svjetski rat sovjetska ratna mornarica ušla je s tri starija bojna broda, sedam krstarica (od kojih četiri suvremene teške krstarice klase „Kirov“), 59 razarača, 218 podmornica, 269 torpiljarki i torpednih čamaca, 22 obalna patrolna broda, 88 minolovaca i niza ostalih manjih plovnih jedinica. No istovremeno, razvijeno je i snažno mornaričko zrakoplovstvo, što će se tijekom Drugoga svjetskog rata pokazati od ključnog značaja (osobito u njegovom prvom razdoblju), prvenstveno zahvaljujući njegovom početnom defanzivnom karakteru (početkom 1941. mornaričko zrakoplovstvo je činilo 45,3% lovačkog, 14% bombarderskog, 9,7% torpednog, 25% izvidničkog zrakoplovstva i 6% zrakoplovstva specijalne namjene).
Iskustva iz Drugoga svjetskog rata i poslijeratna izgradnja
Početkom Drugoga svjetskog rata sovjetska mornarica bila je u jeku izgradnje, međutim u rat je ušla s prilično snažnim flotnim sastavom raspoređenim na četiri flote (Sjeverna, Baltička, Crnomorska i Tihooceanska) i tri flotile (Kaspijska flotila, Amurska riječna flotila i Pinska riječna flotila). Mornaričko zrakoplovstvo raspolagalo je s 2 529 borbenih zrakoplova, a flotni sastavi s ukupno 665 ratnih brodova (po vrstama prikazani u dijagramu ispod). Osim toga, u sastavu ratne mornarice bilo je raspoređeno i 260 bitnica obalne obrane.
Iz same strukture ratnih brodova može se zaključiti kako je sovjetsko vojno i državno čelništvo toj grani oružanih snaga namijenilo primarno defanzivnu ulogu obalne zaštite i mogućnost borbenog djelovanja prvenstveno u obalnim vodama, te vođenje podmorničarskog rata, vrlo slično ulozi ruske Carske mornarice u Prvome svjetskom ratu. Ocijenjeno je da sovjetska ratna mornarica može izvoditi borbena djelovanja i izvan vlastitih teritorijalnih voda, međutim samostalne zadaće mogla je rješavati samo radi postizanja općih ciljeva ostalih grana Crvene armije (drugim riječima, već po vojno-pomorskoj doktrini dodijeljena joj je sekundarna uloga u okviru cjelovitih oružanih snaga). Osnovna borbena aktivnost flote morala se prvenstveno ostvarivati u tijesnoj suradnji s kopnenom vojskom, s ciljem olakšavanja njihovih borbenih djelovanja u priobalnom prostoru. Nositelji borbenih operacija bile su lake površinske snage – u prvom redu minopolagači i razarači, pri čemu su minopolagači trebali postaviti minske prepreke koje bi razarači branili elastičnom obranom, s osloncem na bitnice obalnog topništva i mornaričko zrakoplovstvo bazirano na kopnu. Torpedni čamci trebali su napadati protivničke brodove u priobalnim vodama i onemogućavati njegove pomorske desante, dok su podmornice bile namijenjene za napade na protivničke pomorske komunikacije.
Zbog takve doktrine uporabe ratne mornarice, pojedine flote bile su neposredno podređene zapovjednicima frontova (sovjetski termin za zapovjedništva koja su zapovijedala grupom armija – op. aut.) koji su djelovali u obalnom prostoru. Takav pristup (da flotnim sastavom praktično zapovijeda general kopnenih snaga – op. aut.), rezultirao je gotovo potpunom paralizom pomorskih operacija, a flota se doslovno pretvorila u ljudski „rezervoar“ iz kojih su mornari upućivani na kopnena bojišta kao obično pješaštvo (do 1943. iz sastava ratne mornarice je na kopnena bojišta upućeno 346 750 mornara i mornaričkih časnika). U cjelokupnom sastavu Crvene armije ratna mornarica je tijekom prvog razdoblja rata svedena na najmanju granu i do 1. srpnja 1943. činila je samo 3,8% ukupnog sastava oružanih snaga. No i taj mali dio u stvari je činilo osoblje mornaričkog zrakoplovstva i obalnog topništva (koje nije bilo upućeno na kopneno bojište zbog stacioniranih topničkih sustava u obalnim kazematima i fortifikacijama stalnog tipa), dok su ratni brodovi gotovo ostali bez svojih posada (s izuzetkom određenog broja torpednih čamaca i podmornica, te manjeg broja minopolagača/minolovaca).
Nakon preuzimanja strateške inicijative od strane Crvene armije u drugom dijelu rata, postupno je počelo vraćanje preživjelih mornara i mornaričkih časnika u sastav flote, pa je do kraja rata sovjetska ratna mornarica narasla na 4,8% ukupnog sastava oružanih snaga. Glavna zadaća flote ostala je topnička potpora kopnenim snagama, njihovo prevoženje i izvođenje taktičkih desanata u dubinu protivničke obrane. Sve više se izvode i kombinirani pomorsko-zračni napadi na komunikacije i plovne sastave protivnika, pri čemu se najučinkovitijima pokazao koordinirani napad torpednih čamaca, bombarderskog i torpednog zrakoplovstva iz raznih smjerova. Povećana je i učinkovitost podmornica, pa su sovjetske podmornice tijekom rata potopile ukupno 322 transportna broda protivnika, te 87 ratnih i pomoćnih brodova.
Po završetku rata započinje novo razdoblje izgradnje sovjetske ratne mornarice utemeljeno velikim dijelom na iskustvima iz Drugoga svjetskog rata. Sovjetsko vodstvo definitivno je zaključilo kako SSSR-u nije potrebna velika flota površinskih brodova koja bi trebala štititi duge pomorske komunikacije i velike sastave trgovačkih brodova, a zahvaljujući pomorskim granicama svog ogromnog teritorija, te mogućnošću brojnih kopnenih baza, dovoljno bi bilo razvijati snažnu podmorničarsku flotu i sastave brzih, vrlo pokretljivih lakih brodova koji bi u suradnji s mornaričkim zrakoplovstvom iz baza na kopnu vrlo učinkovito mogli prekidati linije snabdjevanja potencijalnih protivnika. Naravno, težište borbenih djelovanja i dalje je bilo na kopnu i izvodilo bi se kopnenim snagama uz neposrednu potporu ratnog zrakoplovstva. Fascinirani učinkom njemačkih podmornica u bitki za Atlantik, a isto tako zahvaljujući i vlastitom iskustvu u podmorničkom ratovanju, sovjetsko čelništvo je prioritet u izgradnji flote dalo na podmorničarsku komponentu, te započelo gradnju velikih oceanskih podmornica koje su ušle u sastav Sjeverne i Tihooceanske flote.
Kada je započela „hladnoratovska“ utrka u naoružanju, SSSR je razmjerno brzo uveo vođene raketne sustave raznih vrsta i namjena u brodsko naoružanje. U vrlo kratkom vremenu ti sustavi su postali dominantno naoružanje gotovo svih vrsta brodova, a osobito podmornica koje su postale iznimno važna komponenta straških snaga kao nositeljice nuklearnih projektila srednjeg i velikog dometa. Razvojem „hladnog rata“ sovjetska ratna mornarica postala je važni instrument sovjetske vanjske politike i došlo je do temeljite promjene doktrine njezine uporabe sa sekundarne grane oružanih snaga namijenjene prvenstveno za usku potporu kopnene vojske, na snažni dio vojske namijenjen ostvarivanju dominacije na moru u sukobu s velikim flotnim sastavima mogućeg protivnika. U tom kontekstu više nije bilo dovoljno imati pomorske snage za obalnu obranu i strateške nuklearne podmornice, pa je započela izgradnja velikih plovnih jedinica koje bi mogle ostvariti potpunu prevlast na otvorenom pomorskom prostoru. Kako je sovjetska pomorska strategija percipirala prvenstveno opasnost od protivničkih nuklearnih podmornica, gradnja prvih velikih ratnih brodova odnosila se na izgradnju učinkovitih protupodmorničkih snaga, čije udarne jedinice su činili nosači protupodmorničkih helikoptera klase „Moskva“. Vrlo brzo je uočena potreba razvoja znatno učinkovitijih brodova koji bi morali biti nositelji udarne moći flote. Na Zapadu (bolje rečeno u SAD-u) to su bili nosači zrakoplova, koji su postali (i do današnjeg dana ostali – op.aut.) središnja udarna snaga flote, međutim po mišljenju sovjetskog čelništva (po tom pitanju potpuno su se slagali Nikita Hruščov i Leonid Brežnjev) nosači zrakoplova bili su vrlo skupi projekti, lako zamjetljivi na morskom prostranstvu i samim time osjetljivi na sve oblike protivničkih borbenih aktivnosti.
Unatoč takvom načinu razmišljanja čelnih ljudi države, vojno vodstvo se ipak odlučilo na razvoj vlastitih nosača zrakoplova sličnih američkom nosaču „Kitty Hawk“, pa je početkom 70-tih godina prošlog stoljeća započeo razvoj projekta pod kodnim nazivom „Orao“. No takav projekt nikada nije zaživio upravo zbog iznimnog otpora vodećih političkih struktura, međutim preorijentiran je na svojevrsni hibrid nosača zrakoplova i raketne krstarice pod nazivom „Projekt 1143“, pa je nastao specifični brod poznat kao nosač zrakoplova klase „Kijev“. Radilo se o najvećim brodovima sovjetske mornarice, namijenjenim za osvajanje prevlasti na moru i kao takvi bili su kombinacija moćne raketne krstarice, s vrlo snažnim raketnim naoružanjem (svi su nosili 4-6 dvostrukih lansera protubrodskih raketa P-500 „Bazalt“, te cijelu paletu kombiniranog protuzračnog raketno-topničkog naoružanja) i nosača zrakoplova s relativno skromnom zrakoplovnom skupinom koju je obično činilo 12-13 zrakoplova za vertikalno polijetanje Jak-38, te 14-17 helikoptera Ka-25 ili Ka-27. Naime, za razliku od američkih i britanskih nosača koji praktično imaju svojevrsnu ulogu plovećeg aerodroma, dok njihovu zaštitu obavljaju ostali brodovi flote, sovjetski nosači su prvenstveno imali zadaću neposrednog ostvarenja premoći na moru nametanjem pomorskozračne operacije. Sukladno tome, bili su opremljeni snažnim raketnim naoružanjem „more-more“ uz respektabilan arsenal PZO i protupodmorničkog naoružanja, dok im je zrakoplovna skupina bila relativno mala, jedva 1/3 zrakoplovnih skupina ukrcanih na američke nosače (po sovjetskoj doktrini taj manjak zrakoplova djelomično bi nadoknadilo obalno zrakoplovstvo u bližim vodama, a na otvorenim oceanima strateški bombarderi dalekog doleta). U skladu s njihovom namjenom i zadaćama, ti brodovi su klasificirani kao «zrakoplovne krstarice», a ne kao nosači zrakoplova.
Osim toga, SSSR je izgradio i niz velikih, vrlo moćnih krstarica klase „Slava“ i klase „Kirov“ namijenjene prvenstveno za ostvarenje prevlasti na moru. U tom kontekstu, klasa „Kirov“ su bili najveći ratni brodovi SSSR-a, klasificirani kao raketni krstaši i namijenjeni za samostalna ratna djelovanja na otvorenim morskim prostranstvima u područjima visoke napetosti ili kao kapitalni brodovi flotnih sastava namijenjeni za ostvarenje pomorske prevlasti. Istovremeno, krstarice klase „Slava“ bili su nešto manji, ali iznimno dobro naoružani ratni brodovi, namijenjeni isključivo za napade na površinske brodove mogućeg protivnika svojim izuzetno učinkovitim raketnim naoružanjem.
Pred kraj 80-tih godina prošlog stoljeća (nakon silaska Brežnjeva s političke i životne scene) ponovno je revitalizirana ideja razvoja klasičnog nosača zrakoplova koji će moći parirati američkim nosačima na svjetskim oceanima, pa je nastavljen projekt „Orel“ koji je dobio i oznaku 1143.5. Bila je predviđena izgradnja dvaju nosaća zrakoplova tog tipa („Admiral Kuznjecov“ i „Varjag“), no prije njihovog uvođenja u punu operativnu uporabu došlo je do burnih promjena na međunarodnopolitičkoj sceni, gašenja blokovske bipolarizacije i raspada SSSR-a kao jedne od vodećih svjetskih supersila, tako da je u operativnu uporabu ušao samo jedan nosač zrakoplova – „Admiral Kuznjecov“.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u rujnu 2014.