Naslovnica

Grci i Perzijanci na Maratonskom polju

Bitka 490. g. pr. Kr. predstavlja ključni događaj koji je u velikoj mjeri usmjerio daljnji razvoj grčkih polisa, ali i cijele antičke civilizacije.
23. srpnja 2018. u 07:41 0 komentara 1368 prikaza
Foto: Marinko Ogorec

Godine 2016. održale su se još jedne Ljetne olimpijske igre, koje svoju drevnu tradiciju nastavljaju još iz antičkih vremena. Tradicionalna završnica tih igara (kao i većine dosadašnjih) je maratonska utrka, koja se redovito održavala od samih početaka modernih Olimpijskih igara u spomen na žrtvu grčkog vojnika Fidipida (Pheidippides), koji je navodno pretrčao udaljenost od Maratonskog polja do Atene kako bi građanima tog grčkog grada-polisa javio radosnu vijest o pobjedi nad Perzijancima i – izdahnuo.

Perzijski vojnici Bliski istok - vječno žarište PERZIJSKI PLAMEN - Vojska prvog svjetskog carstva i bitka za Zapad

Možda s današnjeg aspekta taj čin nekima djeluje surovo, a drugima banalno (ovisno o kutu gledanja i percepciji te povijesne situacije). Međutim, neosporno je da u povijesti antičke Grčke bitka na Maratonskom polju predstavlja ključni događaj koji je u velikoj mjeri usmjerio daljnji razvoj grčkih polisa (u prvom redu Atene), ali isto tako i cjelokupne antičke civilizacije. To je bio prvi veliki sukob u grčko-perzijskim ratovima koji je pokazao sve prednosti tadašnjeg grčkog borbenog postroja – falange, a posljedice su imale dugotrajnog utjecaja, kako na daljnji razvoj događanja u grčko-perzijskim ratovima, tako i na razvoj helenskog društva u cijelosti. Grčko-perzijske ratove čini niz vojnih sukoba između grčkih polisa i Perzijskog Carstva koji počinju 499. prije Krista i traju punih 50 godina (sve do 449. pr. Kr.), a počinju kampanjom Darija I. i nastavljaju se pohodima njegova sina Kserksa.

Glavni razlog perzijskih pohoda protiv grčkih polisa bio je ekspanzionizam Perzijskog Carstva, koje doživljava svoj veliki uspon nakon pobjede Kira Velikog u Timbri nad lidijskim kraljem Krezom. Naime, od kasnog VI. stoljeća pr. Kr. Perzijsko Carstvo s ahemedinskom dinastijom na čelu, koje je obuhvaćalo zemlje od središnje Azije do Inda i od Egipta do Sredozemnog mora, 200 godina bila je najveća i najbolje ustrojena državna struktura tog doba. Kir Veliki, osnivač ovog carstva, prvi je put ujedinio Iransku visoravan, koja je p o s t a l a novo središte moći na Bliskom i Srednjem istoku.

Kirovo carstvo nije se u većoj mjeri razlikovalo od asirskog ili egipatskog – bio je to skup gotovo samostalnih pokrajina te jedva pokorenih gradova i plemena, pravi mozaik naroda raznovrsnih po vjeri, jeziku i rasi, koje je samo čvrsta ruka mogla držati na okupu. Naravno, u to vrijeme nekakve «čvrste ruke» nije bilo bez primjerene vojne sile jer se vlast nad tolikim narodima, s toliko zasebnih interesa i na tako velikom prostoru mogla održati samo vojnom okupacijom. Okupacijske snage činile su operativne postrojbe i posade utvrda pod zasebnim zapovjednicima, načelno nezavisnim od lokalnih administrativnih upravitelja (satrapa) i podređenim neposredno caru. Sustav vojne popune bio je regionalnog karaktera, što se smatra začecima vojno-teritorijalne organizacije države.

Jezgra opera tivne vojske i njezin najkvalitetniji dio činilo je dobro opremljeno i naoružano pješaštvo tzv. «besmrtnici» nazvani tako jer je ta postrojba stalno bila popunjena na brojno stanje od 10.000 ljudi (ako bi netko napustio postrojbu zbog bolesti, starosti ili drugih razloga, na njegovo mjesto odmah bi bio postavljan novi vojnik). Oni su predstavljali stratešku pričuvu kojom je zapovijedao osobno car i angažirao ih isključivo po svom nahođenju. U razdoblju uspona carstva na vojnu službu pozivani su isključivo Perzijanci, Međani i Parti (srodna plemena istog naroda koji su govorili slične i međusobno razumljive jezike).

Jedino su Feničani i maloazijski Grci činili posade ratnih brodova, ali s ukrcanim borbenim odredima Perzijanaca. Poslije su u vojsku uključivane i postrojbe stranih najamnika. Formalni povod za perzijsku kampanju bio je Jonski ustanak 499.-493. pr. Kr. u Joniji, Eoliji, Doriji, Kariji i na Cipru protiv perzijske vlasti, pri čemu je jedan od glavnih uzroka pobune bilo nezadovoljstvo grčkih gradova u Maloj Aziji vladajućim namjesnicima koje su postavili Perzijanci (to se posebno odnosi na miletske tirane Histieja i Aristagoru). Jonski ustanak predstavlja prvi veći sukob između Grka i Perzijskog Carstva te općenito početak grčko-perzijskih ratova. Naime, iako je Jonski ustanak ugušen i cijeli maloazijski prostor vraćen pod perzijsku kontrolu, Darije I. odlučio je kazniti Atenu i Eretriju zbog njihove aktivne potpore Jonskom ustanku, a zapravo je želio oslabiti grčke polise u usponu koji su ugrožavali stabilnost zapadnog dijela njegova carstva. Zbog toga je 492. pr. Kr. pokrenuo prvu ekspediciju protiv grčkih polisa, koja se smatra izravnom posljedicom Jonskog ustanka, a predvodio ju je Mardonije, zet Darija I. On ponovno osvaja grčku pokrajinu Trakiju, koja je nominalno bila dijelom Perzijskog Carstva od 513. pr. Kr., a zatim priključuje i Makedoniju pod perzijsku upravu iako je ona prethodno bila neupitni saveznik Perzijanaca.

Grci GRCI I PERZIJANCI Termopilski boj 480. godine prije Krista

Mardonijevi daljnji pohodi zaustavljeni su kod poluotoka Atosa, gdje mu je većina mornarice stradala u velikoj oluji, a nakon toga vodio je bitku protiv trakijskog plemena Frigijaca u kojoj je i ranjen. Unatoč ranjavanju, tek ga je gubitak flote prisilio na povratak u Malu Aziju. Iduće godine Darije I. šalje veleposlanike u sve grčke polise i od njih traži odanost perzijskoj kruni. Većina grčkih polisa prihvaća perzijske uvjete, dok dvije glavne grčke sile, Atena i Sparta, odbijaju perzijsku ponudu pa Darije počinje spremati vojnu ekspediciju protiv Atene i Sparte. Idući pohod išao je morem, a operacija je povjerena vojskovođama Artefarnu i Datidu. Njihova flota isplovila je iz Cilicije 490. godine pr. Kr. prvo do otoka Rodosa gdje je, prema kronikama lindskog hrama, Datis neuspješno pokušao opkoliti grad Lind.

Perzijska mornarica potom nastavlja pohod prema otoku Naksosu kojem se osvećuju za neuspješnu ekspediciju njihovih jonskih saveznika desetljeće prije, a nakon toga nastavljaju kampanju protiv drugih grčkih polisa u Egejskom moru. U zamahu ove kampanje Perzijanci su došli do Eubeje, gdje se nalazio jedan od njihova dva glavna cilja – grad Eretrija, čiji stanovnici nisu ni pokušavali spriječiti pristajanje ili napredovanje Perzijanaca, već su se zatvorili u gradske zidine i počeli se spremati za opsadu. Perzijanci su šest dana napadali gradske zidine uz velike gubitke na obje strane, sve dok sedmi dan dva ugledna Eretrijca nisu izdala grad i otvorila vrata Perzijancima. Nakon toga grad je temeljito razoren, što je bila osveta za eretrijsku potporu opsadi i razaranju grada Sarda tijekom Jonske pobune. Nakon što je Eretrija bila razorena, perzijske snage okrenule su se konačnom preostalom cilju – gradu Ateni. Perzijska mornarica pristala je uz obalu Atike, odnosno u Maratonskom zaljevu, oko 40 km od Atene, i počelo je iskrcavanje njihovih snaga. S obzirom na to da u to vrijeme Atenjani još nisu imali značajniju flotu, nisu bili u stanju suprotstaviti se Perzijancima na moru, već su morali prihvatiti kopnenu bitku.

Prihvaćen je prijedlog jednog od najsposobnijih grčkih stratega Miltijada da se Perzijancima pođe ususret i bitka prihvati na otvorenom prostoru, koji je procijenio da Atena ne bi mogla izdržati opsadu Perzijanaca niti dugotrajniju tvrđavsku vojnu. Izbor odlučujuće bitke pao je na Maratonsko polje. Atenjani su Sparti poslali žurni poziv za pomoć, ali su Spartanci odbili zamolbu pozivajući se na svoj običaj po kojem nije bilo moguće poduzeti pohod prije izlaska punog mjeseca. Zbog toga je Atena mogla računati samo na vlastite snage. Jedino joj je Plateja poslala jedan odred upomoć, koji se Atenjanima priključio tek na samom bojnom polju. Perzijska vojska bila je u osnovi stajaća, profesionalna i prvenstveno namijenjena održavanju unutarnjeg poretka u golemom carstvu. Međutim, u grčkoperzijskim ratovima pokazala se i učinkovitom osvajačkom vojnom silom. Imala je sve tada poznate rodove – pješaštvo, konjaništvo i bojna kola, ali su Perzijanci prvenstveno bili konjanici. Iako su redovito koristili bojne dvokolice, Perzijanci su imali drugačiju koncepciju uporabe bojnih kola od, npr., Egipćana ili Grka, češće koristeći teška dvoosovinska kola s visokim stranicama koje su zaklanjale višečlanu posadu.

Na krajevima osovina kotača bila su montirana dugačka srpasta sječiva. Bojna kola trebala su razbiti borbeni postroj protivnika direktnim udarom, nakon čega je eksploataciju uspjeha nastavljalo konjaništvo i pješaštvo. Osnovno oružje činio je kratak ali snažan luk koji je imao gotovo svaki vojnik (i pješak i konjanik), a u manjoj mjeri koristili su praćke i sulice kao oružja za borbu na daljinu. Osnovno oružje za blisku borbu bilo je koplje (opet podjednako zastupljeno i kod pješaka i kod konjanika), a mačevi i druga kratka oružja imala su sekundarnu važnost. Konjanici su često imali bojne sjekire i buzdovane, ali su primarno oružje i dalje bili luk i strijele. Rastresiti borbeni stroj koji je bio osnovni način ratovanja Perzijanaca, jer je bio pogodniji za borbu na daljinu i uporabu konjaništva, nije tražio veću individualnu zaštitu, zbog čega je njihova zaštitna oprema u početku slaba i obično se sastojala od štita ispletenog od pruća i ponekog oklopa od metalnih pločica. Tek u kasnijim razdobljima Perzijanci sve više uvode individualnu zaštitu i prvi u povijesti oklopom počinju štititi i konje, a uvođenjem oklopa u konjaništvo počinje i njegova podjela na teško i lako. Pretpostavlja se da perzijske snage u bitki na Maratonskom polju još uvijek nisu u većoj mjeri bile zaštićene učinkovitijim individualnim oklopima. Većina vojnih povjesničara smatra da je perzijska vojska, koja se iskrcala kod Maratonskog polja, brojila najviše 25.000 vojnika, zbog ograničenih transportnih mogućnosti njihove flote, uz vrlo mali broj konja za konjaništvo, koje je bilo njihova glavna snaga. S druge strane, u gotovo svim grčkim polisima (pa sukladno tome i u Ateni i Sparti) težište oružanih snaga činilo je teško pješaštvo, dok je konjaništvo imalo sekundarnu ulogu, kao i lako pješaštvo, koje se popunjavalo iz redova siromašnih i poluslobodnih građana. Svojevrsni izuzetak jedino je Sparta u kojoj su teško pješaštvo činili spartijati, povlaštena aristokratska klasa, i perijeci, poluslobodni i nešto siromašniji građani, naoružavani i opremani jednako kao i spartijati, a često i na njihov račun. Lako pješaštvo činili su robovi / heloti/ koje su njihovi gospodari spartijati vodili sa sobom kao sluge tijekom pohoda, a u borbi su sudjelovali sulicama i praćkama, te «dovršavali» ranjene protivničke borce toljagama i noževima.

Britanci NA DANAŠNJI DAN Britanci dolaze u napadnutu Grčku

Oprema i naoružanje vojnika u velikom je broju polisa bilo toliko slično da su se mogli razlikovati jedino po slikovnim ornamentima na štitovima ili pojedinim karakterističnim detaljima na oklopu ili odjeći. Lako pješaštvo bilo je uglavnom naoružano za borbu na daljinu – obično lukom i strijelama, praćkama ili sulicama i lakim kopljima za bacanje. Od zaštite je obično imalo samo laki štit i ponekad laku kacigu, dok oklop nisu nosili. Za blisku borbu nisu bili opremani, ali su pojedinci nosili noževe i toljage (mačeve u početku iznimno rijetko, a u kasnijem razdoblju redovito). Prvi se put spominju u bitki na otoku Sfacteria 424. pr. Kr. nakon čega se redovito pojavljuju u većini bitaka i bojeva koje su vodile grčke države. Teško pješaštvo (hopliti) činili su glavninu i temelj oružanih snaga praktično svih grčkih polisa i u borbi su redovito formirali falangu. Njihovo glavno naoružanje bilo je dugačko koplje, a za blisku borbu kratki mač ili karakteristična sjekira s dvije oštrice nazvana «labrys». Hopliti su bili zaštićeni kožnim oklopom s metalnim pločicama, a u uporabi su bili i ljuskavi (po uzoru na riblju krljušt) i lančani oklopi (ovisno o platnoj mogućnosti i osobnom ukusu vlasnika) te velikim, teškim štitom, obično okruglog ili ovalnog oblika, na kojima su bili nacrtani ornamenti ili simboli po kojima se raspoznavala pripadnost vojnika.

O pojasu su im visjele kožne, okovane vrpce kao zaštita donjeg dijela tijela, dok su noge od koljena do gležnjeva bile zaštićene kovanim metalnim štitnicima iz jednog dijela. Teške kacige izrađivane su od bronce ili mesinga i bile su vrlo različitog oblika ovisno o podrijetlu hoplita (npr. atenska kaciga bila je izrađena od mjedi, sa zaslonom za vrat i nos, te pomičnim zaslonima za obraze, a korintska je pokrivala cijelo lice i imala rupe za oči i nos. Taj se štitnik na lice spuštao samo u boju, inače se dizao na čelo), međutim, jedno je karakteristično za većinu helenskih kaciga kasnijeg razdoblja – njihovom sredinom išao je greben u koji su bile zataknute perjanice raznih dužina i boja. Te perjanice nisu imale samo dekorativni karakter i služile kao ukras, već su trebale vizualno povisiti vojnike koji su ih nosili, a u gustom postroju falange trebale su ostvariti zastrašujući dojam na protivnika.

Cjelokupno teško pješaštvo postrojavalo se u falangu – neprekidni linijski postroj u više vrsta po dubini, kojih je bilo najčešće 8-12, ali to je ovisilo o broju raspoloživih vojnika (više vojnika – više vrsta). Razmak između pojedinih boraca u falangi bio je oko 1 m, odnosno toliki da im omogući slobodno rukovanje oružjem. Naravno, taj razmak mogao je biti veći ili manji, zavisno o konkretnim uvjetima borbe (npr. ako se očekivao napad protivničkog konjaništva, falanga se još više zbijala pružajući koplja ispred prvih linija, čime se stvorio neprobojni «jež» na kojem konjaništvo nije bilo učinkovito, a ako je došlo do probijanja bojnog postroja protivnika i njegova rastrojstva, falanga je poprimala rastresitiji postroj koji je omogućavao individualnu blisku borbu svakog pojedinca. U pojedinim slučajevima, kada je protivnički postroj bio potpuno razbijen i u neredu se povlačio, falanga se čak i rasformirala kako bi se svi vojnici angažirali na brzom progonu protivnika). U falangi se istovremeno mogu boriti samo prve dvije (najviše tri) vrste, pri čemu prva nanosi udar kopljem, a zatim prihvaća borbu mačem ili sjekirom, dok druga i treća guraju koplja kroz međuprostor i bodu protivničke vojnike ometajući ih u borbi s prvom vrstom. Ostale vrste služile su za zamjenjivanje poginulih i ranjenih boraca u prvim vrstama, ali još više za potiskivanje prednjih vrsta naprijed (zbog toga je dublja falanga redovito pobjeđivala pliću, pod uvjetom da je riječ bila o približno podjednakoj kvaliteti boraca).

Drugim riječima, dubina falange služila je kao njezina pričuva, ali ujedno i kao dinamički potencijal, a širinom se natkriljavala protivnička falanga i vršio udar na njezine ranjive bokove, ako je to bilo ostvarivo. U prvim vrstama redovito su se postavljali najbolji borci, ali isto tako i zadnje vrste popunjavale su se pouzdanim ratnicima (iako su rijetko imali priliku stupati u borbu), kako bi se falanga čvrsto uokvirila i spriječilo njezino osipanje i panika. Osim toga, morao se osigurati potisak koji je falangu gurao prema naprijed. Slaba točka falange bili su njezini bokovi jer su se krajnji redovi morali okrenuti u stranu ako bi protivnik napao bok, što je neizbježno dovodilo do gubitka snage, skretanja težišta, pa čak i cijepanja falange. Kako bi otklonili ove slabosti, grčki vojskovođe su na bokove falange obično postavljali konjaništvo, koje ih je trebalo štititi svojom pokretljivošću i mogućnošću brzog prihvaćanja borbe u slučaju iznenadnog bočnog napada. Međutim, u bitki na Maratonskom polju Atenjani nisu uopće raspolagali konjaništvom, zbog čega je Miltijad odlučio bokove štititi povoljnom konfiguracijom terena i ojačanjem oba krila falange na račun centra.

STUDIJE Bez pješaštva teren nije osvojen

Bitka se odigrala 13. rujna 490. godine pr. Kr. na Maratonskom polju koje je s juga, zapada i sjevera ograničeno padinama Pentelikona i Parnasa, a s istoka morem. Ravnica se proteže devet kilometara u dužinu i tri kilometra u širinu, pri čemu je otprilike 3/4 sjevernog dijela izrazito močvarno tlo, a južni dio čini terasu koja se postupno spušta prema moru. Perzijanci su se iskrcali na sjeverni dio ravnice, na jednu usku kosinu koja se pruža između močvare i mora, dakle na položaj koji je već po prirodi odlično utvrđen. Još uvijek nije pouzdano utvrđeno koji su položaj zauzeli Grci, ali je najvjerojatnija pretpostavka to da su zaposjeli uzvisinu koja se nalazi u južnom dijelu Maratonskog polja. Grci su prvi krenuli u napad, ali je slab centar (kojem je nedostajao potisak iz zadnjih vrsta zato što je Miltijad morao ojačati svoje bokove), zastao pod kišom strijela. Istovremeno, jaki bokovi falange, s dovoljnim potiskom iz zadnjih vrsta, prodrli su kroz redove perzijskih strijelaca i udarili na oba boka slabije zaštićenog perzijskog pješaštva prije nego što je njihovo (inače relativno slabo) konjaništvo moglo izvršiti obuhvat i bočno napasti Grke. Nakon što je razbijen perzijski centar, bitka je bila odlučena. Grci su porazili Perzijance, koji su pobjegli prema brodovima gdje je došlo do nove bitke u kojoj su Grci zaplijenili sedam brodova, dok su ostali uspjeli ukrcati većinu perzijskih vojnika i pobjeći.

Prema Herodotu, u bitci je poginulo 6400 Perzijanaca i 192 Atenjana, među kojima i polemarh Kalimah. Unatoč svemu, pretrpljeni poraz nije natjerao Perzijance na odustajanje od svojih ratnih planova. Njihovi vojskovođe i dalje su računali na pomoć svojih simpatizera u Ateni (u prvom redu pristaša Pizistratida i Alkmeonida). Perzijska flota, pošto se udaljila od Maratona, zaobišla je rt Sunion i uputila se izravno prema Ateni nastojeći stići pred zidine grada prije nego što se vrati pobjednička grčka vojska kopnom. Miltijad je pravilno procijenio namjeru Perzijanaca te je njegova vojska odmah krenula natrag i ubrzanom hodnjom došla u Atenu prije nego što su perzijski simpatizeri mogli ostvariti svoje planove, pa je grad već bio pod sigurnom zaštitom kada je perzijska flota prišla atenskoj luci Faleronu. Perzijanci su određeno vrijeme čekali u blizini Atene, a zatim su otplovili natrag u Aziju. U bitki kod Maratona najjasnije su došle do izražaja prednosti gusto zbijene grčke falange nad restresitim postrojem Perzijanaca. Po svojim taktičkim obilježjima falanga je izrazito monolitna i neraščlanjena borbena formacija, gotovo isključivo ofenzivnog karaktera i praktično bez ikakve manevarske sposobnosti jer može djelovati samo u smjeru na koji je postavljena (po principu valjka koji melje sve na svom putu).

Njezina unutarnja podjela (kod Spartanaca na tzv. «lohe», a kod Atenjana na «pile») imala je samo organizacijsko i administrativno značenje (ponekad i politički), ali ne i vojno. Unatoč svojim nedostacima, falanga se u grčko-perzijskim ratovima 499.-449. pr. Kr. i poslije u Peloponeskom ratu 431.-404. pr. Kr. pokazala dominantnim borbenim postrojem starog vijeka, a oružje za blisku borbu pokazalo se znatno učinkovitijim od oružja za borbu na daljinu (u ovom slučaju luka i strijele koji su bili najvažnije oružje Perzijanaca), čemu je u velikoj mjeri pomogla oklopna zaštita teškog pješaštva. Konjaništvo (u to vrijeme još uvijek bez razvijene jahačke opreme) nije se moglo mjeriti s čvrsto zbijenom falangom, «načičkanom» dugim kopljima. Iako slabih manevarskih mogućnosti, falangom je u određenim situacijama bilo moguće taktizirati, čime je postavljana u povoljniji položaj u odnosu na protivnika, što je posebno došlo do izražaja tijekom bitke kod Maratona.

Kruta grčka falanga, bez obzira na pojedine taktičke postupke kojima se prilagođavala uvjetima bitke (npr. izražavanje težišta neravnomjernom dubinom falange proveo je i Epaminonda u bitki kod Leuktre 371. pr. Kr. stanjivši sredinu i desno krilo falange kako bi na lijevom krilu dobio masu od pedeset redova vojnika, a ta je formacija, nazvana «kosa falanga», Tebancima omogućila pobjedu i dominaciju za dulje razdoblje u helenskom svijetu), ostala je temeljni oblik organizacije i taktike pješaštva sve do uspona makedonske države i stvaranja carstva pod vodstvom Aleksandra Velikog 356.-323. pr. Kr., koji je razvio novu strukturu falange.

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u kolovozu 2011.

UVODNIK NOVOG BROJA Novi broj velikim je dijelom posvećen povijesnom oružju i naoružanju POVIJEST SVIJETA Burski rat donio nove vojne odore (prvi dio) POVIJEST SVIJETA Burski rat donio nove vojne odore (drugi dio)
 
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.