Posljednjih dana ožujka 1972. FNO prelazi u ofenzivu na cijelom ratištu, angažirajući gotovo sve svoje potencijale, kao i postrojbe Sjevernog Vijetnama koje su bile aktivne na tom prostoru. S obzirom na postavljene ciljeve i angažirane snage, ofenziva je izvođena kombiniranim operacijama i bojevima, a partizanske aktivnosti imale su uglavnom pomoćnu ulogu i bile su podređene akcijama glavnih snaga. Za sajgonske i američke snage ofenziva je predstavljala ne samo strateško iznenađenje, nego i poraz najvećih razmjera, kako na vojnom, tako i na političkom planu.
Gotovo sve administrativno-upravne strukture sajgonskog režima počele su se ubrzano urušavati i praktično prestale postojati, a unutar oružanih snaga došlo je do konfuzije i potpune destrukcije s masovnim dezerterstvima. U SAD-u je nezadovoljstvo javnog mnijenja ratom u Vijetnamu dostiglo razmjere masovnog pokreta, koji je svojim angažiranjem dostigao kritičnu masu i sve više počeo prijetiti destabilizacijom cjelokupnoga društvenog sustava. Velik dio baza i vojnih logora ostao je izoliran i u okruženju oslobodilačkih snaga, zbog čega su posade morale biti opskrbljivane iz zraka. U takvim okolnostima, a unatoč sve intenzivnijem bombardiranju Sjevernog Vijetnama i blokadi njihovih pomorskih luka, pregovori u Parizu nastavljeni su do potpisivanja Sporazuma o završetku rata i obnavljanju mira u Vijetnamu 27. 1. 1973. godine.
Sporazumom su sve potpisnice obvezane na poštovanje nezavisnosti, suvereniteta, jedinstva i teritorijalnoga integriteta Vijetnama, a SAD je trebao obustaviti svaku vojnu aktivnost kopnenih, zrakoplovnih i pomorskih snaga protiv Sjevernog Vijetnama te se obvezati na uklanjanje minskih polja. Sve zaraćene strane obvezale su se na poštovanje prekida vatre i održavanje mira, pri čemu su sajgonske snage i oslobodilačka vojska FNO-a trebale ostati na dostignutim crtama, a zajednička vojna komisija trebala je utvrditi područja pod kontrolom svake od njih i modalitete stacioniranja snaga. SAD je trebao u roku 60 dana od dana potpisivanja izvući svoje postrojbe, tehničko osoblje i vojne savjetnike iz Južnog Vijetnama i demontirati svoje vojne baze. Unatoč potpisanom sporazumu, sajgonski režim samo je formalno prihvatio njegove odredbe, težeći dobiti na vremenu za reorganizaciju i pregrupiranje svojih snaga, a slično je planirao i SAD, koji je u Kambodži nastavio s pružanjem pomoći Lon Nolovom režimu, dok je u Laosu čak i pojačao svoje snage.
Osim toga, za SAD je režim u Saigonu ostao i u novim okolnostima najpouzdaniji partner u tom dijelu Azije pa mu je nastavljeno pružanje materijalne i financijske pomoći. S druge strane, potpisani sporazum (koji je bez sumnje bio velika politička i diplomatska pobjeda FNO-a) nije odgovarao ni Vijetnamcima, jer bi na neodređeno vrijeme zamrznuo stanje na terenu, upravo u trenutku kad su snage FNO-a bile spremne za završni obračun. Režimi Lon Nola i Nguyen Van Tijena nalazili su se pred rasulom, a njihova vojska bila je nemoćna na svim bojištima, pa su sukobi nesmanjenom žestinom nastavljeni u Laosu i Kambodži (u Kambodži ofenziva oslobodilačkih snaga praktično nije ni prestala od proljeća 1974., a posljednji udar izveden je sinkroniziranim nastupanjem jakih formacija prema Pnom-Penhu, čijim je zauzimanjem 17. 4. 1975. završen rat u toj zemlji).
U Južnom Vijetnamu ofenziva oslobodilačke vojske imala je specifična strateška obilježja. Koncentracija glavnih snaga izvršena je u najvećoj tajnosti, a sam tijek operacije izveden je u tri faze, uz angažiranje više od 300 topničkih oruđa većeg kalibra i nekoliko desetina tenkova. Ofenziva je započela 5. 3. 1975. na Središnjoj visoravni, a nakon zauzimanja te oblasti, dvije divizije FNO-a nastavile su napredovanje u smjeru Na Tranga, koji je zauzet 1. travnja. Ostaci snaga sajgonskog režima povlačili su se prema jugu i obali u neredu, a kako su komunikacije bile zakrčene izbjeglicama, nastao je opći kaos (dodatnu paniku i rasulo izazivale su partizanske postrojbe koje su napadale kolone u povlačenju, pri čemu je uz sajgonske vojnike stradalo i mnogo civila). Početkom travnja zauzeta je većina gradova koji su bili pod kontrolom 2. vojne oblasti sajgonskog režima. Operacije u sjevernom primorskom dijelu zemlje počele su 15. ožujka. Pritisnute žestokim napadom sa svih strana, sajgonske snage bile su prisiljene napustiti položaje i povući se ka Da Nangu. Na „leđima“ kolona koje su se povlačile, u grad su upale postrojbe FNO-a, tako da je i taj grad vrlo brzo došao u njihove ruke. U Da Nangu i na njegovim prilazima snage FNO-a zarobile su gotovo 100.000 sajgonskih vojnika i časnika i cjelokupnu ratnu tehniku. Krajem ožujka i početkom travnja zauzeti su gotovo svi gradovi duž obale.
Za nepuna dva mjeseca razoren je cjelokupni sustav sajgonske marionetske države, pri čemu je razbijeno više od 15 divizija i zaplijenjene velike količine ratnog materijala. Intenzitet udara tijekom operacije neprekidno je povećavan, da bi kulminirao u bitki za Saigon, koja je započela 7. 4. 1975. napadom triju divizija na položaje protivnika u provinciji Lok Ninh i već prvog dana probijeni su ili zaobiđeni utvrđeni položaji i zauzeta gotovo cijela provincija, nakon čega su koncentrirane jake snage za zauzimanje Saigona. Tijekom 27. i 28. travnja partizanske i teritorijalne snage zauzele su gotovo sve važnije objekte unutar grada i zadržale ih sve do pristizanja operativnih postrojbi. Za tri dana borbi, napadni klinovi sjeverne grupacije izbili su u predgrađa Saigona, ostavljajući u pozadini okružene džepove otpora, a do 30. travnja operativne postrojbe spojile su se s partizanskim i teritorijalnim snagama u gradu i opkolile predsjedničku palaču, nakon čega se sajgonska vlada predala.
U naredna dva dana (1. i 2. svibnja) zauzeta su sva područja Južnog Vijetnama uključujući i otoke. Usporedno s približavanjem oslobodilačke armije glavnom gradu, postrojbe sajgonskog režima, državni aparat i sve kompromitirane institucije režima zahvaćala je panika. Svi raspoloživi zrakoplovi, helikopteri i plovni objekti korišteni su isključivo za evakuaciju preostalih Amerikanaca i bijeg časnika i državnih dužnosnika sajgonskog režima.
Rezultati i posljedice rata
Vijetnamski oslobodilački rat jedan je od najdužih, najkrvavijih i najskupljih ratova 20. stoljeća. Po angažiranim ljudskim i materijalnim resursima, žrtvama i razaranjima, uporabljenim sredstvima ratne tehnike, međunarodnim političkim i socijalnim implikacijama, vijetnamski ratovi premašili su sve oružane sukobe nakon II. svjetskog rata, a na međunarodnoj sceni dugo godina predstavljali su jedan od glavnih problema. Civilne žrtve procjenjuju se na oko dva milijuna ljudi, od kojih oko 800.000 poginulih, dok o vojnim gubicima nema potpunih i točnih podataka. Najveće gubitke pretrpjele su postrojbe sajgonskog režima – više od milijun i pol poginulih i ranjenih (cjelokupna sajgonska vojska bila je razbijena i uništena). Gubici oružanih snaga SAD-a povećavali su se njihovim intenzivnijim sudjelovanjem u ratnim operacijama, a do kraja rata iznosili su oko 56.000 mrtvih i više od 305.000 ranjenih. Uništeno je 3.700 zrakoplova i 4.800 helikoptera, dok su gubici ostale ratne tehnike bili još veći. S druge strane, o gubicima vijetnamskih oslobodilačkih snaga podaci su vrlo siromašni i često proturječni.
Po grubim procjenama smatra se da je do 1968. iz borbenog postroja bilo izbačeno više od 400.000 vijetnamskih boraca. Za kasnije razdoblje nema ni približnih podataka. Nisu poznati ni gubici civilnog pučanstva i ekonomskog potencijala Sjevernog Vijetnama, koji su vjerojatno izuzetno veliki zbog dugotrajnih i intenzivnih američkih bombardiranja. Na prostoru od nekoliko desetina tisuća četvornih kilometara uništeni su gotovo svi prirodni objekti, proizvodnja riže smanjena je na polovinu dotadašnje, a u Sjevernom Vijetnamu i delti rijeke Mekong razoreni su cijeli kompleksi irigacijskog sustava. Za pučanstvo Vijetnama (kako Južnog, tako i Sjevernog), rat je predstavljao totalno materijalno i gospodarsko iscrpljivanje, a slična situacija bila je i u susjednim zemljama zahvaćenima ratnim sukobima pa se procjenjuje da je u Kambodži cijena rata plaćena s oko milijun mrtvih i približno toliko ranjenih (stradao je gotovo svaki šesti stanovnik te zemlje). Laos je pretrpio manje ljudske gubitke, ali je gospodarska infrastruktura bila razorena dugotrajnim, teškim bombardiranjima. Pripreme za ujedinjenje Vijetnama započele su odmah nakon zauzimanja Južnog Vijetnama. Osim što je poduzeto više mjera radi obnove razorene zemlje, izvršene su radikalne društvene promjene kako bi se u zemlji mogao uspostaviti socijalistički poredak.
Pri tome su pale nebrojene nove žrtve „narodnih neprijatelja“ (uglavnom pripadnika sajgonskog režima, njihovih simpatizera ili jednostavno komunističkih neistomišljenika), dok su mnogi „potencijalni narodni neprijatelji“ (za koje nije bilo dokaza da su protivnici socijalizma, ali se u njihovu lojalnost nije imalo povjerenja) na montiranim procesima osuđivani na teške zatvorske kazne ili prisilan rad. Na izborima od 25. 3. 1976. izabrana je Nacionalna skupština čijom su odlukom od 2. 7. iste godine ujedinjena dva Vijetnama u jedinstvenu državu - Socijalističku Republiku Vijetnam. Glavnim gradom nove države postao je dotadašnji glavni grad Sjevernog Vijetnama, Hanoi, a ujedinjenjem zemlje izbrisana je granica duž 17. paralele.
Vô Nguyen Giap (1911. - 2013.)
Pobijedio u bitki kod Dien Bien Phua Najistaknutiji vojskovođa vijetnamskih ratova i jedan od vodećih organizatora vijetnamske oslobodilačke vojske. Kao i većina istaknutih vojskovođa nacionalnooslobodilačkih pokreta Vô Nguyen Giap nije imao formalnu vojnu izobrazbu, već je na čelo oslobodilačke vojske došao stjecajem okolnosti. Unatoč tome što je rođen u prilično siromašnoj seljačkoj obitelji, završio je gimnaziju i studij ekonomije. Kao vrlo mlad (sa samo 17 godina) uključio se u Komunističku partiju. Od Ho Chi Minha, kojeg upoznaje u Kini, dobiva zadatak organizacije vijetnamske vojske, nakon čega je započeo s prikupljanjem dragovoljaca na jugu Kine. S manjom skupinom dragovoljaca prebacuje se 1941. u sjeverni Vijetnam gdje započinje gerilske akcije protiv Japanaca. Nakon što je prikupio iskustva o vođenju gerilskog rata iz sukoba s Japancima, povlači svoje postrojbe u sjeverne dijelove zemlje nakon invazije francuskih ekspedicijskih snaga na Vijetnam 1946. i započinje gerilski rat. Najznačajniju pobjedu u svojoj vojnoj karijeri ostvario je u bitki kod Dien Bien Phua. U Vijetnamskim oslobodilačkim ratovima, vidno se ističe figura generala Giapa kao tvorca suvremene gerile i velikog stratega narodnog rata.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u studenom 2012.
