Naslovnica

Burski rat donio nove vojne odore (drugi dio)

Britanci, kojima je to bio prvi veći rat nakon gotovo 50 godina, nisu imali pravilan odgovor na bursku taktiku. Njihova taktika bila je prilagođena kolonijalnim borbama protiv divljih plemena.
23. svibnja 2018. u 09:55 0 komentara 1105 prikaza
Foto: www.bwm.org.au/pom_poms.php

Nakon početnih neuspjeha, britanska vlada bila je prisiljena poslati nova pojačanja (tri pješačke divizije s oko 60.000 ljudi ukupno), a novi britanski zapovjednik feldmaršal Frederick Roberts, koji je naslijedio diskreditiranog Bullera, namjeravao je osvajanjem gradova Bloemfonteina i Pretorije slomiti protivnički otpor.

Burski rat donio nove  vojne odore Povijest svijeta Burski rat donio nove vojne odore

Na zapadu je koncentrirao 40.000 ljudi (od toga oko 15.000 konjanika) između rijeka Orange i Modder i krenuo prema Bloemfonteinu. Do 15. veljače 1900. probijeni su burski položaji kod Kimberleyja, a burske snage povukle su se ka Bloemfonteinu tek kad su Britanci deblokirali Kimberley i presjekli bursku odstupnicu istočno od Magersfonteina. Sljedećeg dana Britanci su uspjeli deblokirati i Ladysmith, a zatim (nakon duljeg zastoja uzrokovanog teškoćama u opskrbi i gerilskim akcijama Bura), početkom svibnja nastaviti prodor u nekoliko kolona od Bloemfonteina prema Pretoriji. Burski pokušaji zaustavljanja tog prodora nisu bili uspješni, pa su Britanci potkraj svibnja prešli rijeku Vaal te 31. svibnja zauzeli Johannesburg i već 5. lipnja ušli u Pretoriju. Buri su se s oko 4000 ljudi povukli prema Middelburgu, dok su ih britanske snage taktikom obuhvata potiskivale s položaja na položaj.

U međuvremenu, britanska ofenziva u Natalu bila je uspješna jer su otvorili prugu Derben – Pretoria i ovladali prugom za zaljev Delagoa. Nakon toga Buri su prešli isključivo na gerilske oblike ratovanja, kojima su se Britanci vrlo teško mogli suprotstavljati. Početkom zime 1901. situacija nije bila nimalo povoljna za Britance. Razvlačenje njihovih snaga na dugim komunikacijama i po uporištima bilo je neizbježno, a taktička inicijativa Bura sve intenzivnija. Zbog toga je britanski načelnik stožera gen. Horatio Kitchener, koji se osobno angažirao na čelu britanskih snaga, počeo taktikom “spaljene zemlje” i deportacijama burskog civilnog pučanstva u koncentracijske logore kako bi odvojio burske gerilce od logističke osnovice koju im je pružalo njihovo stanovništvo. Iako osnovna namjena Kitchenerovih logora nije bila genocidnog karaktera kakav su, primjerice, imali koncentracijski logori Hitlerova Reicha (koji su ponajprije i zamišljeni kao “tvornice smrti”), već su bili samo način nasilnog držanja velikog broja pučanstva “pod nadzorom”, glad, bolesti i visoka smrtnost nedužnog pučanstva pretvorili su ih u mjesta užasa gotovo identična Hitlerovima (prema nekim procjenama, više od 27.000 Bura umrlo je u tim logorima, od čega su gotovo dvije trećine bila djeca mlađa od 16 godina).

Osim toga, novi je zapovjednik započeo gradnju brojnih bunkera, blokhauza i drugih čvrstih fortifi kacija prvo duž željezničkih pruga, a potom i u unutrašnjosti, čime je u velikoj mjeri smanjio manevarske mogućnosti burskim postrojbama. Međutim, bezobzirno pustošenje zemlje povećavalo je otpor Bura i njihovu odlučnost za borbu. No i pored pojedinačnih uspjeha, burski zapovjednici uvidjeli su da je njihova borba protiv oko 250.000 britanskih vojnika (koliko ih je bilo 1902. godine) osuđena na neuspjeh. Njihov protivnik svakog je dana primao nova sredstva za vođenje rata, dok su Buri bili odsječeni od svake opskrbe, a njihova najveća prednost – pokretljivost, bila je ograničena sustavom brojnih britanskih fortifi kacija. U takvoj situaciji, Buri su 23. ožujka 1902. uputili svoje predstavnike na pregovore u Vereeniging, a mir je potpisan u Pretoriji 31. svibnja 1902. Taktika zaraćenih strana u Burskom ratu u velikoj je mjeri bila različita, što je tijekom cijelog rata određivalo izvođenje borbenih operacija. Buri su u početku postigli niz važnih pobjeda, ali su pred brojčano jačim i tehnički bolje opremljenim britanskim kolonijalnim snagama bili prisiljeni na gerilsko ratovanje. Nakon što su formirali lako pokretne i dobro naoružane postrojbe jačine 100 ljudi, pretežno na konjima, Buri su iznenadnim i brzim napadima na britanske kolone, stožere, baze, manje garnizone i komunikacije nanosili Britancima teške gubitke.

Osim toga, Buri su zbog svog načina života i gotovo neprekidnih sukoba s domorodačkim stanovništvom bili dobro uvježbani strijelci, što ih je (uz vrlo visoku motiviranost za borbu), činilo opasnim protivnikom. Zahvaljujući takvoj taktici, poznavanju zemljišta i širokoj podršci pučanstva, burske snage su do 1901. imale taktičku inicijativu nad daleko nadmoćnijim Britancima (u to vrijeme omjer snaga bio je 1:5,5 u korist Britanaca). Britanci, kojima je to bio prvi veći rat nakon gotovo 50 godina, nisu imali pravilan odgovor na bursku taktiku. Njihova taktika bila je prilagođena kolonijalnim borbama protiv divljih plemena, međutim, u sukobu s hrabrim, poduzetnim i dobro naoružanim protivnikom koji se borio na njemu poznatom i prijateljskom terenu bila je neučinkovita. Naime, temelj britanske taktike bila je iznimno velika vatrena moć, zasnovana na topničkoj i puščanoj paljbi, a da bi se postigla u potrebnoj mjeri, Britanci su stalno morali dovoditi jaka pojačanja. Potrebnu vatrenu moć Britanci su ostvarivali i zbijenim borbenim postrojem, koji je u sukobu s dobrim strijelcima (kao što su bili Buri) rezultirao velikim gubicima u britanskim redovima. Osim toga, britanska oprema u prvo je vrijeme bila potpuno neprilagođena uvjetima ratovanja na zemljištu pokrivenom srednje visokim raslinjem i šikarom (tzv. bush), što je neposredna posljedica prevladavajućih stavova u vojnom establišmentu većine europskih zemalja tijekom XIX. stoljeća. Do kraja XIX. stoljeća odore su bile izrazito živih boja, koncipirane ponajprije za reprezentaciju oružanih snaga i njihovo isticanje u svojstvu posebne (više ili manje povlaštene) društvene strukture (u tome su se osobito isticale raskošne odore časnika).

STUDIJE Bez pješaštva teren nije osvojen

Zbog taktike zbijenog borbenog poretka koja je prevladavala gotovo do početka XX. stoljeća, a svoj vrhunac imala je tijekom Napoleonovih ratova, potreba za maskirnim svojstvima odore praktično nije ni postojala (iznimka su bile lovačke postrojbe koje su korištene za izviđanja i prepade, zbog čega su obično nosile zelene odore s crnim remenjem i drugim kožnim dijelovima opreme). Iz tih razloga paradne, svečane i borbene odore gotovo se i nisu međusobno razlikovale. Tijekom Njemačko-francuskog rata 1870. – 1871. prvi je put došla do izražaja neprikladnost upadljivih odora za borbena djelovanja, međutim to u većini tradicionalnih europskih oružanih snaga nije pravilno ocijenjeno, pa su osobito bolnu lekciju dobili britanski vojnici u Burskom ratu, koji se smatra povijesnom prekretnicom u kreiranju vojnih odora. Naime, u iznimno uočljivim odorama britanski vojnici bili su vrlo dobre mete burskim strijelcima, koji su se uglavnom prilagodili okolišu neutralnom, tzv. kaki bojom odora. Kako bi smanjili veliku upadljivost i samim time izloženost dobro prikrivenom protivniku, Britanci su bili prisiljeni promijeniti boju odore kolonijalnih postrojbi (kao i pojedine dijelove opreme) i prilagoditi je novim zahtjevima ratovanja.

Nakon Burskog rata nova boja odore (koja je zadržala naziv “kaki”) u britanskim oružanim snagama ostala je do završetka II. svjetskog rata i bila jedna od prvih europskih odora prilagođena novim okolnostima. Isto tako, najviši burski zapovjednici uglavnom su bili mladi ljudi, neopterećeni standardima i klišejima ratovanja, pa su vrlo uspješno primjenjivali sve inovacije koje su im omogućavale djelotvoran otpor i optimalne uvjete za vođenje borbe (npr. Luis Botha početkom rata bio je star 37 godina, dok je njegov protivnik Buller tada imao već 60 godina). S druge strane, Britanci se do tada nisu susreli s takvim načinom ratovanja, pa su tek brutalne represalije uperene protiv civilnog pučanstva, uništavanje ekonomskih resursa i smanjivanje pokretljivosti burskim snagama izgradnjom sustava fortifikacija koje je uveo Horatio Kitchener donijele rezultate. Tim su mjerama Buri zapravo prisiljeni na gubitak strateške inicijative i na kraju potpisivanje mira po britanskim uvjetima. Ratni gubici obiju strana bili su dosta veliki – procjenjuje se da je poginulo više od 75.000 ljudi. Kod Britanaca gubici su iznosili 11,2% od ukupno angažiranih snaga (više od 22.000 mrtvih), a kod Bura oko 8,5% (između 6000 i 7000 poginulih vojnika, ali i gotovo 28.000 civila koji su umrli u koncentracijskim logorima). Osim toga, poginulo je najmanje 20.000 crnačkog pučanstva (što kao kolateralne žrtve u borbenim djelovanjima, što u koncentracijskim logorima), međutim njihovi gubici mogli bi biti znatno veći jer ih ni jedna strana u sukobu nije posebno evidentirala.

Nakon rata burske republike Transvaal i Orange uključene su u kolonijalni posjed Velike Britanije, ali s unutarnjom samoupravom i nešto većim stupnjem autonomije nego prije. U kolovozu 1909. britanski parlament donio je zakon (tzv. South Africa Act) kojim su četiri britanske kolonije (Transvaal, Kapska kolonija, Natal i Orange) udružene u Južnoafričku Uniju sa statusom dominiona. Za prvog predsjednika nove države izabran je jedan od najistaknutijih burskih zapovjednika Louis Botha. Ta je država nastala kao zajednički interes kolonizatora za očuvanjem vlasti bijelih doseljenika i iskorištavanjem bogatstva zemlje. Zbog toga se njezin unutarnjopolitički sustav uskoro pretvorio u jedan od najradikalnijih oblika rasne diskriminacije i bezobzirne eksploatacije crnačkog pučanstva, koji je demokratiziran tek u drugoj polovini XX. stoljeća.

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u lipnju 2011.

Shaka Zulu POVIJEST NA FILMU Uspon i pad Zulua Lubanje AFRIKA Počeo građanski rat u Ruandi Boko Haram AKTUALNO Stvara li se nova "islamska država" u Africi?

 
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.